NOVA KNJIGA Ognjena Avlijaša iz Bijeljine: R(ij)eč ubija više od bilo kog oružja



Igra slučaja je htela da se danas navrši tačno 25. godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma i bude dan izlaska knjige Vinograd Mehmed-bega, istorijskog romana o Bosni i Hercegovini. Reklo bi se da je tako predodređen put ove knjige do čitalaca ako pogledamo i vek unazad do potpisivanja Niške deklaracije. Ovaj roman potpisuje Društvo književnika i književnih prevodilaca Niša u izdavačkoj ediciji Društvo uglednih stvaralaca.

Razgovarajući sa autorom Ognjenom Avlijašem, piscem i uglednim advokatom iz Bijeljine, saznajemo da, iako nije imao, kako kaže, baš najjasniji motiv za pisanje, ova njegova priča bez ikakvog prekrajanja iskreno govori o temama koje su i bolne i vrlo osetljive, a tiču se doslovno svih nas.

Kažete ne postoji jasan motiv za pisanje, kako i odakle crpete “inspiraciju”?

Zaista ne znam kako to funkcioniše kod ostalih koji pišu. Najjednostavniji, pa i najiskreniji odgovor, ako hoćete, bio bi da dok pišem imam nekog ili „nešto“ – možda bi to bio približniji termin, ko šapuće riječi. Pokušao sam taj proces da objasnim u početnim dijelovima romana. Sad, da li je riječ o božijem daru ili je riječ o usudu, ko će znati odgovor na to pitanje. Iskren da budem ne opterećujem se davanjem odgovora ni samom sebi sve dok uživam u samom činu pisanja.

Šta podrazumeva to da je ovaj roman pisan bez kompromisa, gde je tačka na kojoj bi oni bili postignuti?

Kad koristim sintagmu „bez kompromisa“ – tu prije svega mislim na kompromise sa samim sobom. Znate, bilo je trenutaka prilikom pisanja romana, kada sam znao zastati i postaviti pitanje sebi, u redu, a šta će ljudi da pomisle kad ovo pročitaju; imaš li hrabrosti da staneš pred njih i kažeš, ovo je moje mišljenje, makar koliko ono bilo grozno za vaše uši. Bilo bi pretenciozno tvrditi sa moje strane, pa i na granici dobrog ukusa, da je sve što je navedeno u romanu istorijski potpuno tačno. Vjerovatno nešto nije, sasvim sigurno da nije, ali ono što je navedeno je moj pogled na našu istoriju, koja je bolna, poprilično kontradiktorna i nepredvidiva.

Ono što naročito želim da naglasim, jeste da nisam želio da imam bilo kakav opredjeljujući ili navijački stav prema zločinima o kojima pišem u romanu. Oni su za mene zločini. Namjerno spušteni sa nivoa etničkog na nivo ljudskog. Na nivo jednog čovjeka. Svaki je čovjek bitan i to je poruka romana.

Šta je to što mora da se pritisne, ili je možda pogodnije „ko“, da se učini „restart“ u odnosima među ljudima na Balkanu?

Kad gradite kuću, dobavljač vam na iskopane i betonom zaljevene temelje doveze i istrese ciglu. I ode. Kuća koju poslije toga zidate, zavisi od majstora, ali u dobrom dijelu zavisi i od te cigle. Ako je kriva, loša, puca i nakrivi se – kuća će biti trošna i slaba. Mi smo imali sjajne majstore u Bosni, znate imali smo Andrića, Selimovića, Dizdara, reisa Čauševića, Mitropolita Petra Zimonjića, Husein-kapetana Gradaščevića, mladobosance. Nije ta kuća mogla biti loše izidana. Ako nije do majstora, onda mora biti do cigle. Do svih nas. Na restart ne gledam kao na dugme već kao na proces. Dugotrajan proces, bolan proces, koji počinje od sagledavanja samog sebe u ogledalu, sa svim svojim vrlinama i manama. Proces koji mora biti veoma oprezan jer je zbog svih opterećenja iz prošlosti na staklenim nogama. Ono što je sreća u nesreći, mi nemamo izbora, mi moramo zajedno. To je svakako još jedna od poruka ovog romana.

Koliko je mirna “budućnost” zagarantovana pod ovim okolnostima “protektorata” što je reklo bi se usud današnje BiH?

Vrlo kompleksno pitanje. Zagovornik sam teorije da prema sebi čovjek mora biti najstrožiji. Taj „protektorat“ nam je donio mir i to ne smijemo nikad da zaboravimo. Naša je želja da taj protektorat ode što prije, bar javno iskazana želja političkih predstavnika srpskog naroda. Bošnjački predstavnici opet očekuju da on bude dinamičniji. A meni se kao pojedincu čini da se radi o dva nedozrela derišta koja ne znaju šta hoće. Ovde se spekuliše sa činjenicom da su stranci ti kojima odgovara ostanak u BiH i protektorat. Moje lično ubjeđenje je da smo mi njima svima preko glave i da jedva čekaju da nas riješe. Postajemo jedan poprilično dosadan balast. Znate, to vam je ono kao kad imate čisto dvorište i urednu kuću, a u samom ćošku kućnog ljubimca kojeg nikako da naučite u kom dijelu dvorišta treba da vrši nuždu. Mislim da Evropa tako gleda na nas. Moramo početi sa učenjem pronalaženja niti koje su nam zajedničke i da se za njih grčevito držimo jer su obostrano korisne. A vjerujte mi, ima ih mnogo. I prije svega su ekonomske prirode.


Ognjen Avlijaš. Foto: Eldin Imamović

Da li je realno razmišljati o novom Berlinskom kongresu?

Mi Srbi, pod hitno moramo da shvatimo, da je Berlinski kongres trajni temelj dogovora u Evropi i da nijedna veća sila i pored ratova koji su vođeni, suštinski nije odstupila od principa koji su tamo dogovoreni. Šta to suštinski znači. Malobrojni moraju da se pomire da im neće biti dozvoljene megalomanske ideje. Ideja „svi Srbi u jednoj državi“ je sada nemoguća. To je bolno, to je nepravedno, to je frustrirajuće ali je činjenica. Bilo je moguće u državi Kralja Aleksandra, vrijeme je pokazalo da mnogi nisu bili dovoljno sazreli za tako jednu veliku ideju i ona je završila u krvi. Dva puta. Svako novo insistiranje suludo je i nekrofilno. Sad bi neko rekao, dobro – u redu je, kako je bilo nemoguće u Kraljevini Jugoslaviji i u njenom potonjem komunističkom klonu, a moguće je u BiH. Odgovor je jasan i on je u postavljenom pitanju. Evropske sile, uključujući u njih i Rusiju, na koju Srbi dijelom opravdano, a počesto vrlo neopravdano gledaju kao u zaštitnicu, odredile su granice. Eksperiment sa Jugoslavijom bio je ustupak prije svega Srbima, a potom donekle i Hrvatima, s tim što Hrvati za Evropu nisu imali tu važnost kao Česi ili Mađari da bi im posle 1918. bilo dozvoljeno formiranje samostalne države. Ostali bi pod okriljem Austrijske republike. Veću šansu da bude samostalna u tom periodu imala je Bosna jer ni tada kao ni danas Evropa nema „rješenje“ za nju. Dakle, ona mora opstati. Ne našom voljom, prosto voljom sila koje će biti sile (veće ili manje) i u narednih sto godina. Imperativ srpske politike mora da bude prilagođavanje tom stanju i da se izvuče najviše. U ovom trenutku postoji Republika Srpska, nikome, čak ni u Sarajevu ne smetaju jake kulturne i obrazovne veze sa maticom i to treba i mora biti iskorišćeno. To je ono što je esencijalno, važno – obrazovanje, kultura i nacionalno nasleđe. Sa druge strane, suicidno odbijanje uzimanja jačeg učešća, pa zašto da ne i preuzimanje inicijative u zajedničkim organima BiH, vrlo brzo će doći na naplatu. Naravno, ovo je moje mišljenje, nije sveto slovo, to je samo jedna od cigli koje sam već spominjao.

Ključne globalne sile su oduvek okrenute jedne nasuprot dugih u Bosni i Hercegovini, a kakav je danas „raspored snaga“ ili možda interesa?


Pazite, pokušaću da odgovorim na ovo pitanje na vrlo oprezan način. Zbog čega oprezan. Jer dio odgovora se prije svega većinski odnosi i tiče Bošnjaka. Da obrazložim ako dozvolite. Primjetan je uticaj Saudijske Arabije, Irana pa čak i Turske na vjerski segment života muslimana u BiH. On je meni koji gledam sa strane toliko napadan da je na granici dobrog ukusa. Ali ja nemam pravo da to komentarišem jer je to unutrašnje vjersko pitanje muslimana u BiH. Ono šta kao pripadnik druge vjere u BiH mogu da kažem jeste da mi je srcu drag način na koji se Islamska vjerska zajednica odnosi prema tom problemu i kako se bori. Rade dobru stvar. Pored svih groznih stvari koje smo radili jedni drugima, u ime i za račun vjere, predrasuda u čijem zidanju su podobrano učestvovali segmenti društva koji su bili dužni da ih ruše i prevazilaze, ja moram reći da je bosanski – izvorni islam jedinstven. Islam u Bosni ima utkanu slovensku dušu i to ga čini jedinstvenim. Pri tome ne mislim da su oni inovjerni, Bože sačuvaj, već mislim da je u toj mjeri prilagođen pravoslavlju i pravoslavlje njemu da su usklađeni za suživot. Imaju isti slovenski korijen. I to je onaj temelj kuće. To je hrast koji spominjem u romanu. Vezano, opet za zapadne zemlje i Rusiju. To je staro pitanje. Njega je još Andrić u „Travničkoj hronici“ briljantno opisao, da se više ni riječ nema za dodati. Dodvoravajući se svaki ponaosob velikima, vrlo često na uštrb onog drugog, svi gubimo. Ne vidim da bilo ko dobija. Ako i dobija, to su pirove pobjede, trenutne i beznačajne.

Zašto rat nije „rešenje problema“?

I vi i ja smo svjesni, da na društvenim mrežama, kao jedan vid ventila, traje svakodnevni rat, po svakom pa i najmanjem pitanju koji tišti građane BiH i njenog okruženja. Mreže su nažalost odraz naše stvarnosti. I neko ko je objektivan posmatrač, lako bi izveo zaključak da se samo čeka okidač za novi rat. Šta bi se dobilo novim ratom. Bošnjaci su okruženi sa matičnim državama svojih sugrađana, vrlo neizvjestan ishod. Srbi su u toj mjeri biološki osakaćeni da sebi ne smiju dopustiti ni manju čarku, a kamo li rat. Hrvati su već ostvarili sve što su željeli, pametnom politikom koju su vodili – sviđalo se to nama ili ne. Za njih je ostalo neriješeno pitanje Herceg Bosne i treba biti vrlo oprezan i izbjeći mješanje u taj njihov „problem“. Etnički čistu Hrvatsku dobili su ustupcima u Bosni, zašto bi Srbi koji su etnički očišćeni iz Hrvatske pomagali rješavanje hrvatskog pitanja u Bosni. Prosto, nema logike. Niko ne dobija u novom ratu. Niko. Opet podvlačim, ovo je mišljenje jedne „cigle“ u zidu. Srpska elita, bar ono što je ostalo osakaćeno iz prethodnog vijeka, mora prestati da voajeriše, bavi se mitomanijom i izmišljanjem neke nove istorije i ozbiljno pristupi davanju predloga, kao smjernica srpskim političarima, o kojima možemo misliti ovo ili ono, ali oni su naši predstavnici.

A kakvi su zapravo ljudi o kojima pišete?

Oni su, čini mi se, tipični predstavnici BiH kroz poslednja dva vijeka. Šizofreni. Možda bi to bila najbolja moguća riječ. U sebi imaju i iskonsku božiju ljepotu i dar i istovremeno satkano zlo. Šta će prevagnuti u njima, zavisi od trenutka i od stihije koja ih nosi. Poruka romana jeste, da prestanemo gledati crno-bijelo. Da prihvatimo i svoju zlu stranu. Da krenemo da je mijenjamo. Korak po korak. I ono što je najvažnije da preduprijedimo stihiju. Da mi spremni dočekamo ono što nas čeka, a ne da ližemo neke nove rane.


Ognjen Avlijaš, Vinograd Mehmed-bega. Priprema: Miljan Nedeljković

Da li nam je 21. vek doneo onoliko čekanu “Budućnost posle 2000.”?

Mistici kažu, da u 21. vijeku nastupa vijek Vodolije, da se polako završava vijek Ribe. To znači da se završava era vjerskog fanatizma. Da počinje era nauke, pragmatičnosti, inovacija, socijalne pravde. To ne znači, da ćemo u ovom vijeku, kako to partijski komesari priželjkuju konačno ubiti Boga. Po mom mišljenju, naprotiv, mislim da ćemo otvoriti oči i shvatiti da je Bog ljubav – i samo ljubav. Optimista sam.

Roman Vinograd Mehmed-bega objavljuje Društvo književnika iz Niša, otkud to?

Prije svega Niš je izabran jer tamo žive i rade ljudi koji su duhovni oci romana i bliski su mi lično. Ipak, to nije jedini odgovor zašto Niš. Prevashodno, Niš je odabran jer jedan od dva glavna lika u romanu ima zavjet koji treba da ispuni na carskom drumu koji prolazi kroz Naisus. Štampanjem ovog romana u Nišu, Beg ispunjava svoj zavjet.

Šta mislite o tome kako će ova aktuelna globalna situacija da se razreši?

Moja zebnja je da nas aktuelna pandemija toliko ne napuni strahom da takvi ne donesemo i strahovite odluke. Civilizacija neće biti ista, a šta će vrijeme sve donijeti tek ćemo da vidimo. Kad bih znao odgovor na ovo pitanje vjerovatno bih izgubio „šaptača“ na mom ramenu i prestao bih pisati. Zato nemam odgovor. Priželjkujem da ćemo se zbog naše djece dozvati pameti da konačno shvatimo kako je riječ skupa i da svaku prije nego je izgovorimo dobro izmjerimo na kantaru.

Riječ ubija više od bilo kog oružja. A misao liječi rane. Do nas je.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: sinhro.rs
 

 





Komentara