Brodac: Škola znamenitih učitelja i đaka


Brodac škola

Bročanski đaci prva slova učili su od sveštenika nevelike bijele drvene crkve, koju pominje Filip u svojim epskim pjesmama, a onda je prije više od vijek i po, uz "brodačku bijelu crkvu" otvorena i škola. Školsko dvorište i crkvena porta u Brodcu su i sada jedno uz drugo. Dijeli ih samo ograda.
Nastavu su u to vrijeme pohađali sinovi imućnijih semberskih domaćina iz Brodca, Velinog Sela, Rače, Balatuna, Trnjaka, Međaša i Ostojićeva. Dolazila su djeca i iz drugih sela, uglavnom ljudi koji su prijeko, u Sremu, u tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji, vidjeli šta znači školovanje djece.
Tako je počelo, a i sada u bročanskoj školi nastavu pohađaju djeca baš iz sela, kao i prije 150 godina. Doduše, iz Rače, nekadašnjeg lučkog mjesta i varoši, nema đaka.
Uprkos tome što je dolaskom austrougarske vlasti i južno od rijeke Save počelo vođenje školskog ljetopisa, pouzdano se ne zna tačan broj niti đaka niti učitelja ove škole. Đaka je, zasigurno, bilo na desetine hiljada, a učitelja i nastavnika blizu hiljadu.
Austrougarska je u Brodcu, na razmeđu 19. i 20. vijeka, izgradila veliku školsku zgradu koja je služila sve do sredine sedme decenije prošlog vijeka. Bila je to visoka zgrada sa tri učionice, od kojih su đaci jednu, onu okrenutu sjeveru, nazivali ledara, jer se nikada nije mogla zagrijati.
Prvi obrazovani učitelji u Brodcu bili su mještani, bračni par Krstić, a kasnije su dolazili učitelji uglavnom iz Vojvodine, a 1900. godine u ovo sela iz Brvnika kod Šamca došao je mladi učitelj, sarajevski đak, Mitar Trifunović, docniji revolucionar Učo, koji je mučki ubijen 1942. godine u zloglasnom Jasenovcu.
U "Školskom ljetopisu" zapisano je: "Ove školske godine Narodna osnovna škola u Brocu postala je jača za još jednu učiteljsku silu. Iz Brvnika je došao učitelj Mitar Trifunović".
U vrijeme Mitrovog učiteljevanja iz Brodca nisu izbijali austrougarski policijski agenti.
Ipak, najpoznatije učiteljsko ime u ovoj školi bio je Dušan Baranin, koji je za sedam godina u Brodcu napisao čak tri romana: "Gladni zemlje", "Golaći" i "Njih troje". Kada je Baranin sa suprugom Ružicom, takođe učiteljicom, 1934. godine odlazio iz Brodca, ispraćaju je u tadašnjem seoskom hotelu "Podrinje" prisustvovalo nekoliko stotina semberskih domaćina.
Učitelj Dušan se pominje s velikim poštovanjem, samo što su mu Semberci pogrešno i tada, ali i sada izgovarali prezime - umjesto Baranin zvali su ga Baranjin ili kraće Baranja.
Bročani imaju poseban razlog što ga poštuju - osnovao je ovdje amatersko pozorište i izgradio čitaonicu. Baraninovi glumci igrali su u svom selu, u Bijeljini i mačvanskim selima brojne pozorišne komade Milovana Glišića, Janka Veselinovića i Petra Kočića, što je kasnije uticalo da škola zauvijek nosi ime poznatog narodnog tribuna i književnika Petra Kočića.
U nevelikom ali lijepo uređenom školskom dvorištu prilikom obilježavanja stogodišnjice škole u Brodcu bistu književniku Petru otkrila je njegova kćerka, što je bio prvorazredan događaj za Semberce.
Gotovo da nema učenika koji se, za školsku uspomenu ili kada završava osnovno školovanje, nije fotografisao pored biste Petra Kočića.
- Ova škola za sve svoje vrijeme postojanja iznjedrila je veliki, skoro nemjerljiv broj dobrih đaka. Mnogi od njih postali su ugledni ljekari, profesori, pravnici, ekonomisti, agronomi, oficiri, sveštenici, učitelji i majstori u raznim zanatima. Dosta ih se opredijelilo za poljoprivredu – postali su dobri domaćini - s ponosom ističe sadašnji direktor Radovan Bikić.
Sadašnja generacija bročanskih đaka je, prema njegovim riječima, spremna da izvede cjelovečernji program, jer uspješno radi veliki broj sekcija. Imamo i odličan hor. Često "prelazimo školsku ogradu" - idemo u naša sela i priređujemo program. Sale su uvijek pune posjetilaca, ističe direktor Bikić, koji, kao i nekada Dušan Baranin, poklanja veliku pažnju kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu svojih đaka.
Ova škola ima i područne, petorazredne škole u Ostojićevu, Velinom Selu, Balatunu i Međašima sa 162 učenika. U matičnoj školi su 392 đaka od prvog do devetog razreda.
Kada se piše i govori o nekoj školi, pa je to slučaj i sa bročanskom, svako pominje đake i nastavnike - niko ne napiše ni slovo, niti izgovori riječ o poslužiteljima. Ti ljudi su uvijek u sjenci, uprkos tome što je svaki od njih pravi junak đačkih djetinjstava.
Ko zna koliko je u ovoj školi bilo poslužitelja. Nekada su ih nazivali famulusima, ali generacije đaka bročanske škole po završetku Drugog svjetskog rata, pa sve do kraja šezdesetih godina prošlog vijeka, pamte svoga Čiču - poslužitelja iz Trnjaka Dragoljuba Oreljića. Bio je to neobičan i pomalo čudan, ali veoma dobrodušan čovjek, koji je, u staroj austrougarskoj školi, bronzanim zvonom najavljivao početak i kraj časova.
Čiča Oreljić se upokojio, ali je netragom nestalo i to legendarno njegovo školsko zvono. Njegove sadašnje kolege ne upotrebljavaju školsko zvono. To čine dežurni učenici pritiskom prsta na prekidaču električnog zvona, ali ovim vrijednim ljudima nije bilo teško da tokom ljeta okreče sve učionice i prostorije u ovoj školi i spreme ih za početak nove školske godine.

Zvono

Čiča je izlazio na drveni trijem i dugo, baš dugo, usput uvijek nešto mrmljajući sebi u njedra, klepetao svojim zvonom, kome su nekada nastavnici hemije otkrnjili komad bronze da tu leguru pokazuju đacima. Baš neobičan i originalan način za pronalaženje eksponata za očiglednu nastavu, ali Oreljiću nije smetalo što mu je zvono "čulavo" - bronzao je njime desetak puta svakog dana.

Izvor: facebook/selobrodac/Tihomir Nestorović



 





Komentara