Najveća SLOVAČKA ZAJEDNICA u BiH živi u BIJELJINI



Od oko 130 Slovaka u BiH, dvije trećine ili 84 žive u Semberiji. Organizovani su u Udruženje Slovaka Semberije ''JURAJ JANOŠIK''.

Iako relativno mala zajednica, koju čini 25 porodica izgradili su novu evangelističku crkvu, kupili nošnje, organizovali više kurseva slovačkog jezika za djecu, uspostavili čvršće veze sa maticom i Slovacima u Vojvodini.

Najveći donator ove zajednice je Grad Bijeljina koji je učestvovao u skoro svim pobrojanim akcijama, slijede Republika Srpska, slovačka država i Ambasada, pa organi BiH i strana udruženja.

Nakon Berlinskog kongresa Slovaci dolaze u Vojvodinu i Semberiju
Slovaci se u Semberiju naseljavaju nakon Berlinskog kongresa 1878. godine. Prvenstveno su kolonizovani u tadašnje Srpsko Vojvodstvo – današnju Vojvodinu. Dio je prešao i u Semberiju, jer se većina bavila zemljoradnjom, a ovdje su nakon dolaska Austro-Ugarske monarhije, Turci pojeftino prodavali begovska imanja i odlazili za Tursku.  

Dobar dio Slovaka je tako postao veleposjednik u Semberiji, kaže za portal Dešavanja u Bijeljini Danijel Štefek, predsjednik Udruženja Slovaka.

Najpoznatiji su Šimonovi, koji su kupili oko 700 dunuma zemlje na potezu od ''DUDA'', pa sve do današnjeg Agro-tržnog centra.

Najveća koncentracija slovačkih porodica je u tom dijelu Bijeljine. Na toj zemlji je danas slovačka crkva, a Šimonovi su dali i zemljište za slovačko groblje.


Slovaci u Bijeljini

''Moja porodica – Štefekovi su doselili iz Zmajeva. Tamo sam slučajno upoznao daljnje rođake prilikom jednog odlaska sa kulturno umjetničkim društvom. Pradjed se doselio 1917. godine u Hase. Djed je rođen ovdje 1933, otac 1961, ja 1989.  U Hasama smo imali preko 150 dunuma, ali je zemljište oduzeto tokom nacionalizacije nakon rata i dato deset do petnaest dunuma pored stare stočne pijace u Bijeljini. Tu i sad živimo'',  kaže  za Dešavanja u Bijeljini Danijel Štefek.

Tu su i Grnje ili Grnjovi, Šimonovi, Jurikovi, Časarovi, Balažovi, Bartošovi … Ukupno oko desetak prezimena ili oko 25 porodica. Časarovi i danas imaju oko 300 dunuma zemlje u Ljeljenči. Grnjovi su imali oko 200 do 250 dunuma u Bijeljini, Šefekovi oko 150 dunuma u Hasama. Vanekovi su imali i mlin, ali su … prešli iz evangelista u katolike i – ispisali se iz Slovaka. Zemlja je uglavnom svima  oduzeta tokom nacionalizacije i u zamjenu dato zemljiše u Bijeljini. Šimonovima je 2003. godine, za vrijeme jednog od visokih predstavnika, vraćen dio posjeda u industrijskoj zoni. Dio su prodali, a dio još imanju. Svi osim Časaravih koji su u Ljeljenči, naseljeni su na potezu pored ''KORIDORA'' i stare stočne pijace do Agrotržnog centra.



Danijel Štefek , predsjednik Udruženja Slovaka Semberije ,,Juraj Janošik”

Evangelisti
Slovaci u Bijeljini su evangelisti. Prihvatili su reformaciju Martina Lutera koju je proveo 1517. u Engleskoj. U Bijeljini je 2017. obilježeno 500 godina protestantizma. Prva slovačka crkva počela je raditi 1966. na 1967. godinu i to je bila je obična prizemna kuća, prepravljena u skromni hram.

Nova crkva je započeta 2006. uz veliku pomoć Grada Bijeljine. Osveštana je u septembru 2009. i  svake godine se obilježava godišnjica , tako da je ta svečanost proglašena i za Dan Slovaka u BiH.

Crkva u Bijeljini pripada Šidskoj parohiji, jer je za osnivanje vjerske zajednice potrebno bar 350 članova, a u BiH nema toliko Slovaka. Zbog toga najviše sarađuju sa udruženjima na području opštine Šid kao što su Višnjićevo i Bingula. Održavaju vezu i sa Erdevikom, Kovačicom, Starom Pazovom u kojoj postoji velika crkva sa oko 3000 vjernika.


Nova Slovačka crkva u Bijeljini

Ako je žena pop, ko je popadija?
Pojava žene, evangelističkog sveštenika u mantiji prije nekoliko godina u Gradskoj upravi u Bijeljini izavala je zanimanje dijela novinara. Na potvrdu da se prije preuzimanja mora udati, poput sveštenika u SPC, počela su i pitanja u smislu: ''Pa dobro je li to znači da je u tom slučaju muž u stvari popadija?''

Danijel Štefek na prepričavanje ovog događaja reaguju sa osmjehom i priznaje da je i pojedinim Slovacima bilo neobično pojavljivanje prve sveštenice.

''Da, istina je da sveštenici mogu biti muškog i ženskog pola, i ne mogu dobiti parohiju dok se ne ožene odnosno udaju. Posebnost je i evenagelističko vjerovanje da se za života mora da zaslužiti oproštaj grijehova, zbog čega ne postoje daće. Naša posebnost u Bijeljini je da su, pod uticajem okoline uvedeni i takvi običaji. Ne bi trebalo biti ni paljenja svijeća, ali je i to preuzeto od lokalnog stanovništva. Ono što nismo mijenjali jeste da se na grob pokojnika nosi samo cvijeće i postoje samo jedne zadušnice  – Svi Sveti koji obilježava i katolička crkva'' pojašnjava za Dešavanja u Bijeljini Štefek.


Evangelistička crkva

Sedamdeset četvorogodišnji Milan Grnja pojašnjava da Slovaci priznaju jedno krštenje i da nema promjene vjere ukoliko se neko od hrišćanki uda za Slovaka. Tako vjeru nije mijenjala ni njegova supruga Vasilija – Vaja.

''Sveštenica neće da ,prekrštava’ i sve  molitve i svi veliki praznici su isti kao i u pravoslavnoj crkvi, samo na slovačkom jeziku i po novom kalendaru. I srpski sveštenik može da vrši obrede i dešavalo se kad neko umre, a sveštenica nije tu dođe, pravoslavni sveštenik obavi obred. Sa katoličkom crkvom to, zbog nečeg, ne može,'' kaže iskreno Grnja.  


Unutrašnjost Slovačke crkve u Bijeljini

Prethodna sveštenica Olinka Kolarova je nakon 15 godina službovanja u Šidskoj parohiji otišla sa mužem i djecom u Slovačku. Tako je i crkva u Šidu ostala bez sveštenika. Danas u Bijeljini službu vrši Ana Petrović koja živi u Beogradu. Zbog putnih troškova, ali i obaveze obilaska drugih parohija,  u Bijeljinu dolazi jednom u dva mjeseca. Vanredno – samo za opijelo, ponekad za vanredno vjenčanje i krštenje.

Problemi sa matičarima
Milan Grnja je kršten kao Samko Grnjovi. Tako bi bio upisan i u građanskim knjigama, da živi u Slovačkoj. Ovdje je, zbog osobenosti matične službe u BiH, dobio rodni list na sadašnje ime i prezime. Milan je, pojašnjava, ekvivalent  imenu Samko, a Grnjovi je skraćeno u Grnja. Zašto?

''Sva naša prezimena idu na ''OVI''. Šefekovi, Grnjovi, Jurikovi, Časarovi, Bartošovi. Međutim domaći zakonodavci kažu da ne mogu udovoljiti zahtjevu da se prezime nacionalne manjine piše na način i na jeziku manjine. Grnjovi se piše sa slovom n i talasom iznad slova. To, kako nam  je pojašnjeno , nije moguće  upisati,  jer se ne može obezbijediti softver za upis u svim matičnim službama za jezike svih manjina u Srpskoj i BiH'' kaže Samko, odnosno Milan.


Milan Grnja

Danijel dalje pojašnjava da se u Slovačkoj prezimena žena pišu drugačije od prezimena muškaraca: ''Ako je prezime Kolarovi onda se muško dijete upisuje kao Kolar, a žensko kao Kolarova. To bi ovdje izazvalo niz zabuna. U Slovačkoj to funkcioniše, ovdje izazva niz problema''.

''Evo Ruža Zvonkina Šimanova je u samo jednom dokumentu imala samo jedno slovo razlike i vratili su je sa granice pod opravdanjem da to nije njena isprava. Iako je sve ostale papire imala za ulazak u Hrvatsku i EU. Morala se vratiti i tražiti da joj se novi pasoš uradi za 24 sata kako bi mogla otputovati na vrijeme'', navodi Milan.

Stari i novi slovački
Raritet je da se i slovački jezik u maloj zajednici, na ograničenom prostoru, kao u Bijeljini, čuva u arhaičnom obliku ili čak modifikuje ''NA SVOJ NAČIN'' pod uticajem sredine. Tako su bijeljinski Slovaci koji su učili jezik unutar porodica, nakon odlaska u Slovačku brzo spoznali brojne razlike.

''Stariji znaju jezik i prenose na mlađe, ali mlađi ne znaju dobro. Moderni slovački se izmijenio u odnosu na slovački koji se govori u Bijeljini. Mi koristimo jezik i riječi naših čukundjedova i pradjedova, a veliki broj riječi se u međuvremenu izmijenio. Neke riječi su ovdje dodavane, a neke se mijenjale u dodiru sa drugim zajednicama'', kaže sedamdeset četvorogodišnji Milan koji ''RAZUMIJE SVE'' što kažu moderni Slovaci, ali ne može uvijek da ''PRAVILNO ODGOVORI'' sagovorniku.

''Najcrnje je što se gube jezik i kultura. Udruženje radi dosta na očuvanju tradicije, posebno jezika, uz finansijsku podršku  Vlade iz Bratislave i Ureda Slovaka koji žive u inostranstvu. Oni su nam finansirali sa 2.000 evra program dječijih jezičkih radionica. Dolazila nam je učiteljica iz Srbije. Planiramo da taj projekat i ove godine da nastavimo, jer ako izgubimo jezik i kulturu, a dosta običaja se već izgubio,  asimilovaćemo se u potpunosti'', pojašnjava Danijel Štefek.

Grad Bijeljina poklonio nošnje
Udruženje je od Grada Bijeljine dobilo na poklon 15 ženskih i 3 muške originalne narodne nošnje, koje se koriste prilikom svečanosti ili posjeta kulturno umjetničkim društvima u slovačkim naseljima u Vojvodini. Iz projekata je nabavljen i sintisajzer koji se može koristiti i prilikom crkvene službe.

''Ova zajednica i crkva opstaje na malom broju, obično oko 5 ljudi, zatim na projektima i dobrovoljnim prilozima, jer u Udruženju nema članarine. Na kurseve jezika se odazove oko 12 ili 13 djece, od 25. Na žalost, i sredstva su mala i dolaze iz Grada Bijeljine, Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, Ministarstva za ljudska prava BiH, slovačke ambasade i iz Vlade Slovačke'', kaže Štefek.



Posebnost je i da slovačka ambasada u BiH nema opredijeljenih fondova za obilježavanje nacionalnih praznika, podršku manifestacijama ili učenju jezika, nego samo za infrastrukturu. Ali , ipak, zahvaljujući njima i donaciji od oko 5.000 evra je izgrađena pomoćna zgrada sa ostavom i toaletom, a uređen je dio dvorišta oko crkve.

''KRUŽENJE'' Slovaka od Vojvodine do Semberije je prisutno i danas. Tako je jedan od počasnih diplomata slovačke u BiH Branislav Slivka, čiji roditelji su došli iz Slovačke, rođen u Bačkoj Palanci, ali se školovao na fakultetu u Bijeljini i radio u fabrici Sava kao agronom. Slivko se nedavno vratio da živi u Slovačku  i sa sobom je poveo  više mladih zainteresovanih za ''BOLJI ŽIVOT''.



Kakva je sudbina Slovaka u Bijeljini? Kuda dalje
Milan Grnja je pristao da sin Anđelko ode sa Slivkom u Slovačku. Danas radi u fabrici Škoda. Nije oženjen. Prije toga je radio i u istočnoj Njemačkoj, gdje ima brojnu familiju. Anđelko je trenutno predao i zahtjev za dobijanje slovačkih dokumenata. Milan ima i kćerku Angelinu koja se udala u Časarove u Bijeljini.

Oženjen je ''PRAVOSLAVKOM'' Vasilijom – Vajom i predstavlja, kako kaže, pravi primjer ''MJEŠOVITIH'' porodica koje se moraju stvarati u Bijeljini, jer je nemoguće skoro da se  Slovak oženi Slovakinjom ili obrnuto i da je Angelinin primjer rijedak. Jednostavno, male zajednice se polako utapaju u sredinu i, ako ne održe posebnost, osuđene su na asimilaciju.

''Asimilacija je učinila svoje i brakovi u Bijeljini su uglavnom mješoviti. Rijetko se može naći čisto slovački brak. Većinom je miješanje sa pravoslavnom, islamskom ili katoličkom vjerom. Ženska djeca se udaju i promijene prezime. Promjena pravoslavne vjere u evangelističkoj crkvi se ne radi jer se priznaje svako krštenje, ali ima primjera gdje muškarci ''ODU ZA ŽENOM'' i preuzmu vjeru i običaje ''NOVE PORODICE''. Ako pređu u katolike, uglavnom se više ne pojavljuju u zajednici'',  kaže za Dešavanja u Bijeljini Milan.

Starije generacije još uvijek služe kao primjer čuvanja tradicije, ali mladi idu za boljim životom. Časar Janika ima 96 godina i još vozi kola, pripovijeda Milan. Julijana Šimon je, kaže Danijel, napunila 93 godine i jedan je od poznatijih Slovakinja u Bijeljini i svojevremeno je radila kao agronom u Rasadniku PD ''Semberija'' koji se bavio oplemenjivanjem i eksperimentalnim radom. Oni dolaze u Udruženje, za razliku od skoro polovine mlađih.


Stara zgrada Slovačke crkve u Bijeljini

Dijelimo sudbinu
''Slovaci dijele sudbinu naroda ovdje u svakom pogledu. Na žalost mi smo jedna od najmanjih zajednica u BiH. Prema posljednjem popisu u BiH je priznato 16 nacionalnih manjina: Ukrajinci, Makedonci, Italijani, Česi, Mađari, Poljaci, Romi… U brošuri štampanoj 2005. povodom izložbe ,,Slovaci u Bijeljini” navodi se da je sredinom 20 vijeka bilo oko 200 Slovaka u Semberiji. Po popisu 1971. samo 76, po popisu 1981. – 44. Danas u Bijeljini ukupno imamo registrovana 84 člana. Po popisu 2013. u cijeloj BiH je bilo 130 Slovaka'',  kaže Danijel Štefek.

Udruženje Slovaka Semberije ''JURAJ JANOŠIK'' jedino je takvo udruženje u BiH i crkva u Bijeljini je jedina slovačka crkva u BiH, tako da se udruženju javljaju i drugi Slovaci iz Srpske i BiH.

Slovačka kuhinja koju karakteriše veliki broj specijaliteta, ženska narodna nošnja u kojoj je veći broj podsuknji simblizovao ''VIŠI STATUS I IMETAK'', pa čak i načini pripremanja kulena, kobasica ili šunki, polako se ,,utapaju” u lokalnu sredinu i moderan život. Često ih na to podsjete Slovaci koji žive u velikim naseljima u Vojvodini, sa kojima su najviše vezani. Ali, dokle će to trajati niko od sagovornika nije siguran…


Slovačke nošnje – likovni prikaz

Svijetao primjer: Juraj Janošik – slovački hajduk i Robin Hud
Udruženje Slovaka u Bijeljini je dobilo ime po Juraju Janošiku, slovačkom Robinu Hudu. Njegov lik je korišten u mnogim filmovima, dramskim djelima, kao motiv na brojnim slikama.


Juraj Janošik

''Jedan od najpoznatijih hajduka u Austro – Ugarsko monarhiji rođen je 1688. godine u Terčovaru u sjevernoj Slovačkoj. Uhapšen je 1713. i nakon mučenja pogubljen je 18. marta 1713. godine u mjestu. Lipstoi Mikulaš. U Terčovaru se danas se održavaju festivali folklora i muzike ''JANIŠIKOVI DANI''. On je uzimao od bogatih i dijelio siromašnima. Na prijedlog naših prijatelja, po njemu smo nazvali naše udruženje i danas u Bijeljini imamo figurinu Juraja Janošika, kao malu posebnost i sjećanje na ovog ''HAJDUKA'''', kaže na kraju razgovora Danijel Štefek.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com



 





Komentara