Bijeljinski ''Kolosi'' – kolosalna borba za prava invalidnih osoba


Novo Trifunović, predsjednik Koalicije organizacija osoba sa invaliditetom ''Kolosi'' Bijeljina

,,Neko ne želi da Republika Srpska dobije stalnu komisiju ili institut koji bi rangirali stepen invalidnosti čime bi se omogućilo da i osobe sa invaliditetom, koje nisu RVI, ostvare svoja zakonska prava. Veliki broj njih danas živi u izuzetno lošim uslovima, u straćarama bez kupatila. Mnogi su ostali nepismeni, jer im roditelji nemaju novca ili im ne dozvoljavaju da izađu iz kuće. To je naša sramna istina, sramna strana života u Srpskoj,” upozorava za Blog O Bijeljini Novo Trifunović, predsjednik Koalicije organizacija osoba sa invaliditetom ,,Kolosi” iz Bijeljine.

Od specijalca MUP RS do borca za prava invalida
Za sopstveno angažovanje u NVO organizaciji, čiji je danas predsjednik, kaže da je bilo postepeno, jer je kao bivši specijalac MUP Republike Srpske bio podozriv prema namjerama stanaca.

,,Sve što je bilo strano, smatrao sam izdajničkim. I za danas najbližeg saradnika, sekretara ,,Kolosa” Milorada Jovića sam smatrao da je izdajnik. Ne u smislu špijuna, nego do juče smo ratovali, a on sad kao hoće neka prava i da organizuje neka druženja. Ali sada, na kraju parade, vidim da to nije istina. Tačno je da svugdje ima kukolja pa i u ovom sektoru, ali većina ipak radi pravu stvar” kaže Trifunović.

Trifunović je rođen u januaru 1966. godine u Kolakovićima . U Sarajevu je završio srednju školu unutrašnjih poslova i sa 18 godina je počeo da radi kao policajac. Nakon dodatne obuke postaje specijalac u Brigadi policije MUP BiH. Od 1. aprila 1992. i podjele policije član je Specijalne brigade MUP Republike Srpske.

Desetog maja 1995. nastradao je u borbi. Nagazio je na protiv pješadijsku minu ,,paštetu” i ostao bez desne potkoljenice. Nakon rehabilitacije radi izvjesno vrijeme u MUP Srpske, a poslije se penzioniše.


Novo Trifunović, Kolosi Bijeljina

Od Boračke do NVO organizacije
,,Svoja prava , kao invalidna osoba ostvarivao sam u Opštinskoj boračkoj organizaciji u Bijeljini. Deset godina sam bio član Predsjedništva. Nakon operacije lijevog kuka i ugradnje proteze pravim pauzu u radu i razilazim se sa organizacijom, jer je politika ušla izborni proces. Političari sve više lobiraju za određene ljude i postaje nebitno da li je neko bio borac na prvoj liniji, za pravdu i stvaranje Republike Srpske ili je proveo u ratu tek nekoliko dana. Osniva se i niz paralelnih boračkih organizacija. U pojedinim opštinama odbori ratnih vojnih invalida i odbori porodica poginulih izlaze iz BORS” pojašnjava Trifunović i dodaje da je odbačena i njegova ideja da se BORS pretvori u savez učesnika rata po bilo kom osnovu.

Kao istaknutog sportistu u Klubu košarke u kolicima kontaktira ga Milorad Jović, koji u to vrijeme radi za NVO koja okuplja stradale od mina. Pojašnjava mu ciljeve, pokušava razbiti predrasude. Teško i nevoljno pristaje na razgovor.

,,Nezgodno je bilo razgovarati o tako nečemu sa osobom kao što sam ja. Bio sam krut, policijski tip i sve što je strano za mene je bilo izdajničko. Sada vidim da nije tako. Imamo izuzetnu saradnju sa švedskom organizacijom ,,MyRight” – Moja prava. Nema politike i priča se samo o pravima invalidnih osoba. Većina organizacija iz inostranstva daje pare u vidu grantova i temu rada. I – izvoli, savladaj je kroz edukaciju. Prvo smo mi išli na edukacije u razne gradove BiH. Držali su ih univerzitetski profesori i iz Švedske. Danas smo mi edukatori.” Ovako Trifunović pojašnjava svoj put ka mjestu predsjednika NVO ,,Kolosi”. Organizacije koja okuplja 12 udruženja invalidnih osoba sa područja Bijeljine.

Najvažniji cilj ,,Kolosa”–  uspostavljanje stalne komisije ili institut za rangiranje invalidnosti ,,civila”
Za sebe kaže da je imao krize, ali da se ohrabrio, osnažio i rehabilitovao kroz fizičku, aktivnost i druženje u sportskim organizacijama. Član je najmanje tri.

,,Košarka u kolicima, sjedeća odbojka, streljaštvo pomogli su mi da ponovo počnem da gledam ljude drugim očima, da ih ne dijelim kao što sam morao u ratu. To je bilo 2003. godine. Do tada sam bio ,,samo zatvoren” u Republici Srpskoj. Nisam uopšte išao u Federaciju. Kao ratni specijalac tada prvi put sa Jovićem idem u Tuzlu. Sa dobrom dozom rezervisanosti. Danas me ljudi tamo prepoznaju i pozdravljaju na ulici. Istovremeno u razgovoru sa mojim sportistima uviđam probleme invalida. Tako borac prve kategorije stopostotni ratni vojni invalid u kolicima ima primanje 1825 KM, a invalid u kolicima koji je igrao kod mene košarku i nije ratni invalid kaže mi da teško može platiti dolaske na treninge jer prima samo 41 KM iz Centra za socijalni rad. Kad mi je to rekao zastanem. Pitam se je li to moguće? Provjerim. Jeste! Istina je…” kaže Trifunović.


Kolisi iz Bijeljine okupljaju 12 organizacija invalidnih osoba

Potvrde koje nemaju smisao
Tada počinje angažman u pravcu traženja promjena u pravcu humanizacije položaja ,,civilnih” invalidnih osoba. Saznaje još nevjerovatniju činjenicu: da bi invalidna osoba mogla uopšte ostvarivanje i ovih 41 marku mora iz Fonda PIO donijeti potvrdu košta 200 KM i mora se uzimati svaki put kada god se traži bilo kakvo pravo: stipendija, školovanje, parking mjesto…

Mnogi su odustali od prava, jer nisu imali novca ni za potvrdu
,,Kada je potvrda Fonda PIO koštala 200 KM mnoge invalidne osobe su odustajale od prava, jer jednostavno nisu imali novca da je plate. Danas smo se izborili da košta 20 KM. Ali najveća borba je da se ovlasti komisija ili se odredi institut koji će procjenjivati stepen invalidnosti osoba koje nisu ratni vojni invalidi, nego su to postali rođenjem, nakon saobraćajne nesreće, povredom na poslu, kao posljedica šećerne bolesti… Tek tada bi se uspostavio i Registar osoba sa deset grupa invaliditeta i tada bismo mogli govoriti o sistemskom ostvarivanju prava na zapošljavanje i drugih prava. Danas su ,,civilne” invalidne osobe socijalni slučajevi, a Centar za Socijalni rad ima druge kriterijume, koji su rigorozni, jer ako neko ima nekoliko dunuma zemlje ili neka primanja, onda gubi pravo na ovu pomoć,” ističe Trifunović

Treba nam sistemsko rješenje
,,Kolosi” su se izborili i da se za prve dvije grupe invalidnih osoba, koje imaju pravo na tuđu njegu i pomoć poveća socijalna pomoć sa 41 na 80 i 160 KM. Trenutno traže i da se ispita ustavnost zakona koji daje pravo na dodatnih 100 KM samo licima koja su zadobila invaliditet do 18 godine života. Žele da se to pravo da svima.

Ali ovo su, smatra Trifunović, samo privremena rješenja. Jedino sistemsko je uspostavljanje stalne komisije ili instituta koji bi davali trajna rješenja o stepenu invalidnosti, poput rješenja ratnih vojnih invalida. Taj dokument bi se samo kopirao, ovjeravao u opštini i prilagao za odobravanje svih zakonskih prava. Kao što se radi u Srbiji i Hrvatskoj, pa i u Federaciji BIH.


Sertifikati, Kolosi Bijeljina

Talentovani sportisti, primjer kako vidjeti sunce
,,Imam sportiste, kao što je mladi Rosuljaš. Sada mu je 14 godina i proglašavan je za najboljeg sportistu invalidnu osobu u Bijeljini. Vjerujem da će za pet godina moći igrati poluprofesionalno i nastupati za reprezentaciju i nešto i zarađivati. Sada je korisnik socijalne pomoći. Skoro je imao operaciju ispravke urođenog deformiteta kuka. Nismo imali 10 000 evra da je platimo, ali se Milenko Umićević izborio da to plati Fond PIO. Umićeviću dugujemo izuzetnu zahvalnost za mnogo toga što je uradio za invalidne osobe, ali to je pojedinačna pomoć, a ovo mora biti sistemski riješeno ” kaže Trifunović navodeći ovaj primjer za razmišljanje o odnosu društva prema pojedincu i njegovim mogućnostima.

I sadašnjost je slično podijeljena. Na crno i nadu – bijelo.
,,Imam Joksimović Draška 18 godina. Pa Ćorić Mirka koji igra i košarku i stoni tenis. To su osobe koje danas nemaju nikakva prava. Pokušavamo da im platimo bar manji dio troškova dolaska na trening, jer žive izvan grada ili u Zvorniku u kojem nema sportskih klubove za invalidne osobe. Ali zato imamo i Sikima Dragana Koji danas igra za ,,Vrbas” iz Banja Luke i nešto i zarađuje. Ili Duvnjak Dražena koji je član reprezentacije BiH i ima mogućnost da trenira.” kaže Trifunović i podsjeća da je zbog izgradnje reflektora na Gradskom stadionu godišnja tranša iz budžeta Grada za tri sportska kluba invalidnih osoba smanjena sa 30 000 Km na 20 000 KM.

I tako je ostalo i drugu godinu nakon postavljanja reflektora. Sada se bori za vraćanje uzetih 10 000 KM. Zbog nedostatka novca klubovi moraju pustiti najbolje igrače van Bijeljine. Ljudski je, kaže, da idu gdje bolje uslove za napredak.


,,Imali smo najveći kvalitet igrača u BiH, ali smo pustili da dio ode i igra za ,,Vrbas” iz Banja Luke u Evro i NLB ligi košarke u kolicima. Šteta je držati ih ovdje. Jedan naš igrač je u Grčkoj. Jedan je u Njemačkoj. Neki su otišli dalje i igraju polu profesionalno. Ali je baza bila i ostala ovdje i za nas igraju u pauzi liga. Mi smo podmladili timove. Ali u isto vrijeme u Tuzli, gdje su se invalidne osobe ranije organizovale uz pomoć NVO , danas otvaraju preduzeća koja zapošljavaju invalidne osobe,” naglašava Trifunović.
 


Polica mala – za sve trofeje
 

Apsurd izazvan sramotom i strahom
Trifunović je predsjednik i trener kluba sjedeće odbojke. Pomoćnik je trenera u Klubu košarke u kolicima. Sekretar je i aktivan član Streljačko kluba invalidnih osoba Vazduhoplovnog zavoda ,,Orao” Bijeljina.

Streljački klub je posljednjih 6 godina prvak Republike Srpske, prvak Kupa Srpske. Prvaci su Srbije i Bosne i Hercegovine u streljaštvu. Imaju tri reprezentativca BiH. Odbojkaški klub je tri puta bio vicešampion Republike Srpske i jednom vicešampion kupa Srpske. Klub košarke u kolicima se 15 godina takmiči u Premijer ligi i više puta je osvajao četvrto mjesto u jakoj konkurenciji kako u prvenstvu, tako i u kupu.

,,Zadnje tri godine se, na osnovu specijalnih veza, takmičimo se sa najmlađim timom na ovim prostorima u Prvoj ligi Srbije u košarci u kolicima. Dvije godine smo drugi i ove godine imamo šansu da budemo prvaci. Imamo tri reprezentativca Srbije i dva reprezentativca BiH. Od 2012. do 2018. od 30 utakmica kao trener sam ostvario 26 pobjeda. U Srbiji je 70% takmičara koji su uzeli medalje kao para olimpijci te zemlje porijeklom sa ovih prostora. Na to sam izuzetno ponosan. I u stonom tenisu imamo jednog člana reprezentacije Srbije. Ukupno imamo oko deset reprezentativaca što BiH , što Srbije u različitima sportovima. Sad sam pomoćnik direktora reprezentacije BiH u košarci u kolicima. Očekuje nas Evropsko prvenstvo B divizije u Atini u junu. Vjerovatno apsurdno zvuči da ja, kao bivši specijalac MUP RS želim da osvojimo najmanje drugo mjesto, jer prvi i drugi se plasiraju u A diviziju. Ne bude li tako, zahvaliću se na saradnji,” kaže iskreno Trifunović.

Čelični stisak ,,ljubavi”
Ali ipak nije sve tako svijetlo. Apsurdno je da su najveći problem za veće angažovanje invalidnih osoba u sportu – njihovi roditelji. Naročito u seoskim područjima gdje roditelji griješe u uvjerenju kako su samo oni dobri za svoju djecu i ne daju im da igdje idu.

,,Stave dijete u kolicima pored prozora da gleda po cijeli dan napolje. Još ako ima dobar pogled, to je super. Kad pričamo, kažu nam kakav sport, kakav klub, mi hljeba nemamo da jedemo, a vi hoćete sport. Mnogi žive u izuzetno lošim uslovima, straćarama, bez kupatila. Mnogi su ostali nepismeni. To je sramna istina, sramna strana života ovdje, jer roditelji ili nemaju novca ili im ne dozvoljavaju da izađu iz kuće, jer prava nisu regulisana zakonom.

Imali smo probleme da se izborimo sa roditeljima da dijete uopšte dođe da se druži sa ljudima iz srodnog udruženja, da li je distrofičar, slijepi, slabovidi i da negdje i ode. Išli smo u Mostar, Tuzlu. Oni dođu kod nas. Nekima je to prvi izlazak. Imam momka koji je rođen sa deformitetom i počeo je da igra košarku. Kada je išao prvi put na utakmicu u Banja Luku sa 12 godina, vidim da je uzbuđen. Pitam ga šta je. Kaže: ,,Ovo je prvi put da majka ne ide sa mnom, da idem sam. Novo, ovoliko mi srce.” To je potresno. Kad je Banja Luka preuzela neke igrače, to je bio doživljaj, jer su prvi put bili samostalni, bez roditelja. Jedan košarkaš mi je tad rekao da ima osjećaj kao da leti.

A opet, ljeti vidim u Bijeljini ljude u kolicima koji su sportisti. Vidi se da treniraju. U opremi su, atletski građeni. Ali žive u inostranstvu i ovdje dođu na odmor. Upoznamo se. Hvale naša rješenja za spuštene trotoare, rampe i druge pogodnosti za koje smo se ovdje izborili. I onda uporedim njih i … naše ruralno područje” svjedoči pomalo ražočarano Trifunović.


Promo kampanje, Kolosi Bijeljina
Fingiran izvještaj o pravima invalidnih osoba u BiH  izazvao ,,divljenje” u Ženevi

BiH je ratifikovala Konvenciju UN o pravima osoba sa invaliditetom. Ali to je, smatra sagovornik potpisno ,,onako”, jer je to bio jedan od uslova za ulazak u EU.

,,Prvi izvještaj UN Komitetu u Ženevi su tako fingirali da su se invalidne osobe iz drugih zemalja raspitivale gdje je ta BiH, da pređu ovamo da žive. Kad su vidjeli šta su uradili izvjestioci iz BiH, našoj su Koaliciji i drugim udruženjima dozvolili da radimo monitoring i istraživanja. Napravili smo paralelne izvještaje, šta jeste, a šta nije primijenjeno iz Konvencije i tek onda se vidjelo šta je istina. Od tada je istina postala naše glavno oružje. Po njoj smo prepoznatljivi. Pokrećemo niz publikacija u kojima objašnjavamo koja prava imaju invalidne osobe u Srpskoj i BiH, organizujemo radionice za roditelje, pravimo udruženja, borimo se za realnu popravku stanja na terenu od uklanjanja arhitektonskih barijera do ugradnje pristupnih rampi i liftova. Kada se u gradskoj upravi u Bijeljini ugradi lift, to ću smatrati velikom ličnom pobjedom. Slaviću dan kada osobe u kolicima više neće nositi uz stepenice nego će same doći do službenika koji im treba,” ističe sagovornik.

Velike su ovo lične priče, velika je ovo borba
Trifunović ipak odaje utisak borca koji ne odustaje. Ma kolika bila prepreka sa kojom se suočava, ipak gleda narijed. Upoređuje sadašnjost i željenu budućnost. Želja ga još uvijek nosi. Bez obzira na ožiljke koje dobija, jer rad sa ljudima koji imaju hendikep donosi i njihove emocije, krize, koje pobuđuju i lična preispitivanja.

,,Gledam prije neku veče na TV priču kako je Kosjerić, palanka u Srbiji napravila teretanu .za paraolimpijce. A mi u Bijeljini se dvadeset godina borimo da dobijemo lift u zgradi opštine. Nemamo termine za treninge. Smanjuju nam se tranše za klubove iz gradskog budžeta. Ne možemo da plaćamo obaveze. Ostaje mi da idem do banke da tražim kredit da platimo takmičenja u Evro ligama ili da napustimo takmičenja. Mi nemamo ni auto za prevoz. Sekretar ,,Kolosa” Milorad Jović me svojim ličnim autom vozi u Novi Sad na takmičenje,” kaže Trifunović.

Ovo su velike i duboko emotivne ljudske priče. Svaka od njih je lična i ostavlja traumu i na sve koji proživljavaju borbu svakog pojedinca da izađe iz mraka izolovanosti.

,,Prolazimo lične probleme i muke svake osobe. Njegovu borbu da živi kao ljudsko biće. Neki se izbore sami, neki uz našu pomoć, neki ne uspiju, nego ostaju zarobljeni u stegama roditelja. Moramo se boriti jako, za uspostavljnje sistema, za formiranje komisije za ocjenu invaliditeta. Mislim da to neko namjerno usporava, jer se plaši pretpostavke koliko novca će morati izdvojiti za prava invalida. Iako su to uradile zemlje u okruženju i Srbija i Hrvatska i donekle Federacija. Što se mene tiče ja bih najradije radikalizovao ovaj problem i borio se oštro, išao na Vladu, ako nema rješenja onda na sud, ako ne ide ni na sudu, onda na ulicu.” odlučan je na kraju razgovora Trifunović

 Ali, priznaje, sve usporavaju usporavaju udruženja koja traže mirniji pristup, jer se plaše da će izgubiti donacije iz budžeta i prava koja trenutno imaju. Ali , ipak je lično, odlučan da ne posustane, jer ovo je, kako kaže ,,borba za istinu, za pravdan tretman ljudi, za školovanje, druženja, bavljenje sportom, borba za pravo da svi žive kao ljudska bića”.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com

 





Komentara