PREDRAG LOPANDIĆ: Razdvojiti privatni život od poslovnog


Predrag Lopandić

Stručni savjetnik za odnose s javnošću u Kabinetu Gradonačelnika u Gradskoj upravi Bijeljina, diplomirani politikolog za međunarodne odnose Predrag Lopandić je sve, samo ne „tipični“ portparol ove ustanove.

Za sebe smatra da je vedar čovjek koji voli druženje, kafanu, smijeh i šalu. Odrastao je uz „Leteći cirkus Montoja Pajtona“, „Mućke“, „Alo-alo“, Alana Forda, Asteriksa, Taličnog toma, ali ni sad nije imun na te serije i stripove.

Njegovo radno mjesto ne obuhvata samo rad sa sugrađanima. Ljepota njegovog posla je, kako kaže, poznavanje mnogo ljudi iz različitih oblasti i gradova, odnosno država, a teža strana su, brojne obaveze i u toku i poslije radnog vremena, zbog čega njegov privatni život u velikoj mjeri trpi.



 „Pored kolega iz Gradske uprave, najviše sarađujem sa kolegama iz medijskih kuća, a izdvojiću i saradnju sa kolegama iz drugih gradova, prije svega, gradova-pobratima, ali i diplomatskih predstavništva, pa se, bar djelimično, na ovoj dužnosti pronalazim kao politikolog za međunarodne poslove. Odnosi s javnošću, protokol, međunarodna saradnja i sve ostalo što radim, za ovih desetak godina su me naučili da treba razdvojiti poslovni i privatni odnos s ljudima. Druga stvar koja je važna u mom poslu je da se tri puta izvaga prije nego što se nešto kaže ili napiše. Naravno, dogodi se i nepromišljena (uglavnom to bude i nepotrebna) rečenica, ali čovjek treba da zna i da pokaže da mu je jasno da je pogriješio“, započinje razgovor za portal „Dešavanja u Bijeljini“ Lopandić.

Jedna od njegovih „obaveza“ na ovom poslu je i fotografisanje. Njegov prvi fotroaparat bio je ruska „Smena 8M“ s kraja osamdesetih za koju smatra da je neprikosnovena po pitanju omjer kvaliteta i cijene. Još tada rodila se njegova ljubav prema fotografiji, pa mu iz tog razloga, ovaj dio posla ne pada teško.



„Sticajem okolnosti, s prvim godinama mog dolaska u Gradsku upravu, postao sam možda najprepoznatljiviji po fotoaparatu. Sad, nažalost, nemam previše vremena za fotografisanje, ali sam uvijek spreman da bar telefonom zabilježim detalj koji zapazim okom – kako zbog potrebe da fotografski to ovjekovječim, ali, isto tako zbog toga što je moj posao promocija Bijeljine, odnosno, Semberije. Kada otputujem negdje, dodatno proradi moja potreba za fotografisanjem, iskombinovana sa skribomanijom i tako nastaju mali putopisi koji završe na mom Fejsbuk profilu“, iskren je Lopandić.

Filatelista, kaligraf i još po nešto
Ono što malo ko zna je da je Peđa, kako ga svi od milja zovu, filatelista i da je do sada u svojoj zbirci skupio oko 7.000 poštanskih markica iz 114 država. Najveći broj markica ima iz Jugoslavije, odnosno Srbije, Republike Srpske i Njemačke.
„Često filatelisti „jure“ markice sa greškom ili rijetke primjerke. Naravno, ne bih bio gadljiv da dođem do takvih, jer ti papirići mogu da budu neshvatljivo skupi, ali ja na markice gledam, prije svega, kao na minijaturna umjetnička djela i posredni metod za učenje o svijetu oko nas“, za portal „Dešavanja u Bijeljini“ objašnjava Lopandić.



Teško mu je da izdvoji omiljenu markicu, ali ovom prilikom je odlučio da to bude serija jugoslovenskih markica sa motivima broda u oluji, kao i pakistanska markica na kojoj je prikazana flora sa, za njega, nevjerovatnim bogatstvom minijaturnih detalja.
„Zanimljivo bi bilo izdvojiti i jednu kovertu koju posjedujem u svojoj kolekciji. Datira iz 1950. godine, prilično je oštećena, a na njoj je zalijepljena serija markica posvećena Šahovskoj olimpijadi u Dubrovniku, sa potpisima učesnika Olimpijade, među kojima se prepoznaje i potpis našeg čuvenog šahiste Svetozara Gligorića“, u jednom dahu izgovara Lopandić.
Pored toga, Predrag se bavi i kaligrafijom za koju smatra da je čudesna vještina kojom može da se bavi bar 90 odsto ljudi, jer su za nju, kako kaže, vježba i upornost važniji preduslov od talenta. Prvo je bio samouk, pa je za vrijeme studiranja u Beogradu, išao u Školu kaligrafije kod jednog od najvećih domaćih kaligrafa - Silvane Ručnov, međutim, kada je prestao da ide na časove, vratio se crtanju slova umjesto klasične kaligrafije, gdje se, kako kaže, slova pišu trskom, perom ili nekim drugim alatom.

„Pored vještine lijepog pisanja iz čega nastaju mala umjetnička djela ili jednostavno, tekstovi ispisani na lijep način, nemoguće je ne pomenuti da je kaligrafija odlično sredstvo za opuštanje i putovanje u neko vrijeme u kojem se sporije živjelo. Doduše, to pravilo važi samo do trenutka kada se radi na nekom djelu recimo tridesetak sati, pa se na, skoro završen „projekat“,  npr. prospe bočica mastila. Tada ste u riziku da dobijete nervni slom, jer je grešku nemoguće ispraviti. Malo lakši incidenti su kada se naprave manje greške i upotrijebiti se „mala tajna velikih majstora“ i žiletom pažljivo sastruže mastilo pogrešno ispisanog slova“, kroz osmijeh priča Peđa.



Postao je ljubitelj i, sa svojim ekipama („Mumije“, „Studentski dom Mitar Mirić“, „Semberski separatisti“ i „Zli zec“) čest je posjetilac lokalnih kvizova znanja kako u Bijeljini, tako i u Sremskoj Mitrovici. Kako kaže, prilično su uspješni, često pobijede, ali se dešava i da imaju katastrofalno loš rezultat. Međutim, najbitnije im je da kvalitetno provedu vrijeme, dobro se zabave i nešto novo nauče.

„Kvizovi su sjajan način da se provjeri šta se sve zna i ne zna, da se ubrza rad moždanih vijuga, ali i da se upoznaju zanimljivi ljudi koji imaju nevjerovatna znanja. U kvizovima ima osam oblasti, od kojih je sedam fiksno (geografija, istorija, književnost i strip, sport, film, muzika i opšta kultura), a jedna oblast se svaki put mijenja. Kada bih ja organizovao kviz ili bih mogao da biram osmu zagonetnu oblast, vjerovatno bih izabrao državne zastave, za koje mislim da bi bile zanimljiva tema i u kojoj se mogu bez problema izabrati pitanja koja su relativno laka za odgovor, ali i ona na koja bi odgovor mogli dati samo znalci“, kaže Lopandić za portal „Dešavanja u Bijeljini“.

(Ne)ispunjene želje
Kada su u pitanju njegove želje, postoji jedna koju nije uspio sebi da ispuni ove godine, jer su vremenske neprilike bile jače od njega.

„Ove godine je tri puta zakazivan, pa zbog nepovoljnih vremenskih prilika, otkazivan koncert Beogradske filharmonije „Diznijeva fantazija“ koji je trebalo da bude održan na otvorenom prostoru na Novom Beogradu, tako da mi je za ovu godinu to ostalo neostvarena želja“, iskren je Peđa.

Prije šest godina, imao je priliku da boravi na dvadesetdvodnevnom seminaru u Hagu odakle nosi lijepe uspomene, tako da, sa ove distance, za zemlju koja ga fascinira sa oduševljenjem navodi Holandiju, koju bi prvom prilikom ponovo posjetio.
„Da se tada nisu složile kockice i da nije bilo mojih najbližih prijatelja da mi pomognu i podrže u prijavljivanju, mislim da bih tada propustio priliku da posjetim Holandiju, koja toliko toga nudi da se vidi i doživi. Ljudi su posebna priča, kao i njihova ljubav prema svojoj zemlji i svojim sugrađanima. Oni nastoje da svoju zemlju održe funkcionalnom i što je možda i najvažnije, vjeruju u svoj sistem koji je možda baš zbog toga i uspješan. Pored nje, preporučio bih svima koji su u mogućnosti da posjete Kosovo i Metohiju. Liturgije u Dečanima ili Pećkoj Patrijaršiji su vanvremenske, ljudi koji tamo žive su nevjerovatno srdačni i gostoprimljivi, a prilikom posjeta, nismo doživjeli nijednu neprijatnost tokom šetnje kroz njihova sela i gradove“, sa oduševljenjem govori Peđa.



Ove godine Gimnazija u Bijeljini obilježava sto godina, a Lopandić kao pravi gimnazijalac nekog malo ranijeg vremena, mladim naraštajima bi poručio da budu radoznali, da misle svojom glavom i da sumnjaju, jer su radoznalost i sumnja osnova za svaki napredak.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com



 





Komentara