“Semberske novine“ su ogledalo Semberije

_{Krajem prošle godine u zasluženu penziju otišla je Verica Zelenović, urednica „Semberskih novina“, najdugovječnijeg medija u Semberiji.}
 

 
_{Iako smo dugo radili zajedno i premda ste nam uz profesionalne često pomagali životnim, majčinskim savjetima, ispoštovaćemo standarde profesije pa ćemo Vas persirati tokom ovog intervjua. Možete li nam reći nešto više o gimnazijskim i danima provedenim na studiju žurnalistike?}

_{Prvi razred bijeljinske Gimnazije upisala sam u školskoj 1978/79. godini. Pored redovnih školskih obaveza, bila sam član i literarne sekcije gdje smo pisali različite članke, osvrte, pravili intervjue… neki od naših radova čitali su se u programu tadašnjeg Radio Bijeljina. Bila je to preteča projekta „Mali novinar“ kojeg posljednjih godina realizuju „Semberske novine“. Na jednoj od naših sekcija gostovao je mladi novinar Zoran Milošević. On nam je tada govorio o novinarstvu, o njegovim čarima, zahtjevima i obavezama. Mislim da sam tada odlučila čime ću se baviti u životu. Kada sam se prijavila na Fakultet političkih nauka u Beogradu, žurnalistika je postojala tek nekoliko godina. Na prijemnom ispitu, nakon pismenog dijela izašla sam pred komisiju na intervju. Pogledali su moje dokumente i rezultate pismenog testa: ,,Gimnazija iz Bijeljine. Nema potrebe da vas dalje ispitujemo. Položili ste“, rekli su mi. Kasnije sam saznala da je naša Gimnazija bila jako cijenjena u svim studentskim centrima ondašnje Jugoslavije jer su iz nje dolazili učenici sa jako dobrim znanjem. Što se tiče fakulteta, nama su profesori bili visokopozicionirani kadrovi iz društveno-političkog života: iz Izvršnog vijeća, Ustavnog suda, nekoliko bivših ambasadora… Sve to je nama studentima stvaralo sliku o važnosti profesije za koju se školujemo.}

_{Nakon diplomiranja, vraćate su u rodni grad. Gdje ste počeli raditi? Kako je tekao proces prilagođavanja na realne novinarske zadatke? Jesu li Vam starije kolege pomagale?}

_{Po završetku fakulteta, počela sam raditi u dopisništvu Radio Sarajeva iz Bijeljine. Tu sam radila sa pokojnim Žarkom Simićem koji mi je bio velika podrška a u međuvremenu, kada god bi se ukazivala prilika, radila sam honorarne poslove i za Radio Bijeljina. Tamo su već radili ozbiljni novinari među kojima su se isticali, tadašnji urednik Dragan Vučković, Todor Nikolić i Jusuf Trbić. Ja sam uskoro i zvanično počela raditi na bijeljinskom radiju gdje su me kolege brzo prihvatile. Sjećam se jedne prilike, kolega Salem Čorbo i ja odvezli smo se u jedno selo oko Bijeljine, neka je teška životna priča bila. Dok sam razgovarala sa ljudima i slušala njihovu priču, pogledala sam u jednom momentu u Salema i vidjela kako plače. Bilo mi je to čudno. U povratku za Bijeljinu rekao mi je da nikada nije vidio da neki novinar tako brzo sa svojim sagovornikom izgradi odnos povjerenja i bliskosti i da mu ovaj tako srčano ispriča svoju priču. Bilo je to vrijeme kada sam „u hodu“ od starijih kolega učila praktična znanja i vještine novinarske profesije. Preduzeće se tada zvalo Radio-novinska OOUR Bijeljina u okviru kojeg su funkcionisali Radio Bijeljina i „Semberske novine“. Pod krovom ovog preduzeća obavljala sam sve poslove od novinara reportera do glavnog i odgovornog urednika. Gašenjem Radio Bijeljina 2003. godine, ostale se samo „Semberske novine“ koje sam imala čast uređivati sve do odlaska u penziju krajem prošle godine.}

_{Za nove generacije naših čitalaca zvučaće nevjerovatno, ali Vi ste počeli raditi u redakciji koja nije imala kompjutera, interneta, pametnih telefona, digitalnih kamera… Svjedok ste ogromnih tehničkih promjena u radu novinske redakcije.}

_{Tehnički dio posla u novinarskoj redakciji, danas i prije 40 godina je neuporediv. Primjera radi, danas, sa pametnim telefonom u džepu svi možemo praviti fotografije. Kada sam počinjala svoju novinarsku karijeru, „Semberske novine“ su imale profesionalnog foto-reportera koji je uvijek uz novinare izlazio na teren. Tamo je, u dogovoru sa novinarem ili po vlastitoj procjeni pravio fotografije koje će pratiti, nadopunjavati priču. Kada se vrati u redakciju onda tek počinje proces: foto-filmovi se šalju na izradu, uz redovnu zapitanost da li će fotografije „uspjeti“. Sve je to trajalo po nekoliko sati pa i dana dok danas fotografiju dobijemo za jednu sekundu. Slično je bilo i u ostalim segmentima rada redakcije. Kompjuteri su 1980-tih bili naučna fantastika dok su o internetu ili vještačkoj inteligenciji razmišljali tek najsmjeliji futurolozi. To je sa tehničke strane. Međutim, sa one profesionalne, kadrovske strane kao da ne napredujemo. Danas je mnogo manje odgovornosti za javnu riječ, i onih koji je izgovaraju i onih koji je prenose, a to prije 40 godina nije bilo kao danas.}

_{Kojim principima ste se vodili prilikom uređivanja „Semberskih novina“? Šta je to svaki broj morao imati?}

_{“Semberske novine“ imaju svoju svrhu: da budu na usluzi svim ljudima na prostoru Semberije i Majevice, da im osiguraju i dostave istinite i jasne informacije. O aktuelnim temama ali i o jedinstvenim ljudima i pojavama na ovom prostoru koje smo ovjekovječivali  na našim stranicama. Tokom perioda u kojem sam bila urednica novina trudila sam se da se na stranicama „Semberskih novina“ nađu sadržaji za sve generacije jedne porodice. Nekada smo znali i dobijati prigovore u smislu: „Šta rade sadržaji za djecu u jednim ovako ozbiljnim novinama?“. Nisam se ljutila na takve prigovore. Mi smo željeli da na takav način i najmlađe Semberce privikavamo na novine, na čitanje i na kulturu. „Semberske novine“ nisu obične novine – one su ogledalo Semberije. Pripremali smo ih tako da bi, neko ko dođe u posjetu u naš grad, čitanjem „Semberskih novina“ stekao uvid u sve što se u proteklih sedam do deset dana dešavalo na području Bijeljine, Ugljevika i Lopara. Nakon demokratizacije našeg društva i uvođenja višestranačkog sistema, na stranicama naših novina sve političke partije imale su mjesto da iznesu svoje stavove.
​
Kada se osvrnete, kako biste ocjenili svoj doprinos trajanju i razvoju „Semberskih novina“?}

_{Tokom svih godina u kojima sam obavljala uređivačke poslove i na Radio Bijeljina i u „Semberskim novinama“ vodila sam se principima odgovornosti, profesionalnosti, ljudskosti i poštenja. Svoju redakciju sam doživljavala kao svoju kuću, a moje kolege kao moju rodbinu. Za sve ove godine uređivanja „Semberskih novina“, novine nikada nisu kasnile u štampariju. Za nekoga ko je možda posmatrao sa strane, proces uređivanja „Semberskih“ mogao se učiniti laganim i jednostavnim. Međutim, urednički posao je sve samo ne lagan. Ono što je meni olakšavalo posao jeste iskustvo i lekcije naučene od starih bijeljinskih novinara. Jedna od tih lekcija je da urednik uvijek ima rezervni plan. I ja sam ga uvijek imala. Kada god bi, zbog nepredviđenih okolnosti došlo do odstupanja od našeg prvobitnog plana, ja sam imala rezervni plan tako da novine nikada nisu trpile. I još nešto: jako je bitno u redakciji imati minimalno jednog profesionalca na kojega se u bilo koje doba možete osloniti. Posljednjih godina u redakciji „Semberskih novina“ jedan takav novinar bio je Ljubo Ljubojević. Ja sam sada, skoro će godina dana, u penziji a u „Semberskim novinama“ ostale su moje kolege koje uspješno nastavljaju naš put objektivnog informisanja Semberaca i Majevičana. Želim vam u vašem radu mnogo sreće, a znanja i profesionalizma imate sasvim dovoljno.}

_{PRIZNANjE SKUPŠTINE GRADA BIJELjINA}

_{Na svečanoj sjednici Skuštine Grada Bijeljina koja je održana 24. septembra ove godine uručena su gradska priznanja pojedincima i ustanovama koji su u prethodnom periodu doprinijeli razvoju različitih dijelova društvenog života Bijeljine. Između ostalih, Verici Zelenović uručena je Zahvalnica Grada Bijeljina za uspješan dugogodišnji i nesebičan rad u oblasti novinarstva.}

_{Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com}