U Semberiju već više od tri vijeka dolaze familije. Najčešće su bile iz Hercegovine, a na razmeđi dva milenijuma i iz ostalih krajeva. U svim tim migracijama stanovništva na našim prostorima, Semberija je uvijek bila dolazište, ali i novi zavičaj.
Zapisano je da su u drugoj polovini osamnaestog vijeka u Batar, pored rijeke Drine, iz Hercegovine stigli Bobari, a potom i Stojanovići. Vidakovići iz trebinjskog sela Belansko naselili su se u obližnjem Bjeloševcu, a sa njima su, sa hercegovačkih strana, došli Bajići, Ilići i Anđelići. Među prvima su s juga u Amajlije stigli Mihajlovići i Gavrilovići.
U Ruhotinu je najviše stanovnišva došlo iz Srbije, a prva je bila je neka baba Bojana, po kojoj su prezime dobili Bojanići, koji sada čine skoro trećinu mještana u Ruhotini.
Letići, Mišići i Đilasi u Balatun su došli su iz Crne Gore, Škorići iz Vršana, Komarčevići i Mijačevići iz Pive, a Marinkovići i Radići porijeklo vode čak sa Karpata. Šojići su u Balatun došli iz Žabara u Posavini, Radovanovići iz Maleševaca, Sarići iz Poljske, a Matići iz Dalmacije.
U Bijeljini se pominju od kraja osamnaestog vijeka Lazići i Spasojevići, Marinkovići, Simići, Mitrinovići, Todorovići, Jovičići, Jovanovići i Vuleševići.
Postoji predanje da su neke od ovih porodica došle iz Trebinja i na tri konja su, u šest sepeta, donijeli sve pokućstvo u Bjelicu (kako su tada zvali Bijeljinu). U to vrijeme doseljenici su podizali kućice pletare, a s početka devetnaestog vijeka u Bijeljinu su doselile porodice Petkovića, Ivkovića i Čolakovića.
Zabilježeno je i da su 1876. godine u Bosanskohercegovačkom ustanku, Bročani izbjegli u Kuzmin u Sremu, ali najvećim dijelom u Mačvu, te da su se vratili nakon godinu dana. Sa njima su u Brodac došle i druge familije koje su ranije iz Hercegovine prešle rijeku Savu. Ipak, tvrdi se da su Kićanovići, Perići, Markovići, Krstići i Sofrenići najstarije porodice u ovom dijelu Semberije.
Stanovnici zaseoka Danguba vode porijeklo iz Gradačca, a od stare hercegovačke porodice nastale su u Brocu familije Ljubinkovića, Laketića i Nestorovića.
Šubarići su iz krša najprije došli u Obarsku, a loza im se kasnije spuštala i prema Savi. Panići su u Brodac došli iz Orašja, Jeftići i Rikanovići iz Crnjelova, a Lokančevići iz Lokanja podno Majevice.
Istražujući svoje porijeklo, dr Hadži-Čedomir Lazić iz Međaša, korijene svoje familije pronašao je čak na Kosovu, jer su tamo, još prije Kosovskog boja, živili Forkapići (Vorkapići). Kasnije je ta loza išla preko Crne Gore, Hercegovine, Birča, Spreče, zvorničkog Podrinja i došla do Međaša. Neki su otišli dalje u Vojvodinu. Od Forkapića (Vorkapića) nastale su brojne porodice u krajevima kuda su prolazili i u kojima su živili. Prezime se mijenjalo, ali su korijeni isti.
Stari su svoje pretke zapisivali razmućenim barutom po papiru od fišeklija, u čituljama i u manastirskim knjigama. Tako su se poslije Forkapića zvali još Zimonjići, Kneževići, Šarenci, Galići i, na kraju, Lazići, po Lazi Galiću koji je u Međaše, u Kozlukoviće, došao iz sela Malešići kod Zvornika.
U međaškom groblju postoji kameni krst gdje je sahranjen Lazo Galić, a to je jedan od najstarijih nadgrobnih spomenika u ravnici. Svim familijama koje su nastale od Forkapića, Lazareva subota je krsna slava.
Poslije dolaska Bobara s juga pripadnici ove familije, uostalom kao i skoro svih ostalih koje su se naselile u ravnici, krenuli su iz u druge krajeve. Sada Bobara ima u Spreči, u Podrinju, u Semberiji, Beogradu, Prnjavoru i Krajini, te u Vojvodini. Profesor Pero Bobar tvrdi da ima tridesetak porodica Bobara u Engleskoj, SAD, Njemačkoj i drugim zapadnim zemljama. Osim Lazića i Rončevića, za sada, još jedino Bobari imaju svoj rodoslov.
U Ostojićevo Živkovići su došli iz Skočića kod Zvornika, Matkovići iz Hercegovine (a bili su nekada i u Kojčinovcu), Marinkovići su prije Ostojićeva jedno vrijeme živili u Dvorovima. Perići su iz Mačve, Božići su se doselili iz Hasa, Jovanovići iz Vitinice kod Zvornika, Petrovići iz srednje Posavine, Pantići iz Modrana, a Blagojevići su najprije došli u Batković, pa onda u Ostojićevo.
U Crnjelovo su se iz Crmnice, u Crnoj Gori, doselili Šopali i Letunci, od kojih je nastao veliki broj sadašnjih porodica u ovom velikom semberskom selu.
Slično je i sa ostalim familijama u Semberiji. U vrijeme posljednjeg rata u ravnicu su došle mnoge porodice iz centralne Bosne, iz Hercegovine, zatim iz Krajine, Like, Banije, Korduna, Slavonije i ostalih krajeva. Ostali u Semberiji, koja im je, kao i svima drugim koji su ovdje ranije stizali, postala novi zavičaj. I oni su navikli kao i stari Semberci da kažu uzrečicu “bo” (što znači isto kao i “bre” ili “more”), a Ravničari su od njih naučili, da za nešto što je dobro i kvalitetno, kažu “to je pravo”.
“Novi Semberci” kad pjevaju utroje pjesme iz starog kraja, čine to isto kao i starosjedioci u ravnici – stavljaju prst u uvo, pa se zato sada ravnicom razliježe reska hercegovačka, prkosna krajiška i široka semberska pjesma. Ponekad grunu sva tri napjeva zajedno.
Pamti dosta ova velika ravnica. Upamtila je tako i sve naše ovovremene nevolje o kojima će se kasnije pripovijedati novim pokoljenjima.
U ovoj ravnici umilno grije sunce, a nijesu joj ni grki zalogaji hljeba.
Izvor: rtvbn.om/Tihomir Nestorović
