Kad je grunuo vjetar i rasturio krov, u stan se sručila voda, kao iz vodopada. Padale su rigips ploče, teške, natopljene vodom, jedva smo izvukli živu glavu.
Ovako Branka Babić (66) opisuje oluju koja je zadesila Šamac 19. jula.
Te su večeri krovovi u Šamcu i okolnim selima letjeli, kao da su od papira. Nakon dva dana uslijedila je još jedna, žešća oluja, pa onda jaka kiša...
Branka i njen suprug Nedeljko Vidaković (71), ratne izbjeglice iz zapadne Krajine, po drugi put u životu, ostali su beskućnici.
Stan u kojem su živjeli, u zgradi staroj više od stotinu godina, ne može se popraviti, bar ne u dogledno vrijeme. Potvrdila je to i opštinska komisija za procjenu štete.
– Rekli su nam da iznesemo stvari, a šta možemo iznijeti: samo nešto suđa i odjeće. Sve ostalo je propalo – jada se Branka.
I druge, novije i moderno građene zgrade u njihovom komšiluku, u centru Šamca, ostale su bez krovova. Ozbiljno je oštećeno najmanje 20 stambenih zgrada.
Najugroženije Šamčane, čiji se stanovi i kuće ne mogu brzo popraviti, opština je smjestila u gradski hotel. Da bar imaju krov nad glavom, dok se ne snađu.
Tri dana su šamačka sela bila u mraku.
Tako je Šamac, pitomi gradić na ušću Bosne u Savu, po drugi put u posljednjih devet godina postao žrtva klimatskih promjena. Taman su mislili da su se oporavili od katastrofalnih poplava iz 2014, kada je Šamac doslovno potopljen, i da će živjeti kao ljudi, kad ono…
Ovo što ih je sad snašlo, kažu, gore je nego poplava. Zbog neizvjesnosti, koja psihički ubija.
– Kad je bila poplava, čekali smo da se voda povuče, pa se uhvatili posla da obnovimo grad i – gotovo. Ali, ovo što nas je sad zadesilo, ne znaš mu ni kraja ni početka. Stalno gledamo u nebo, strijepimo od svakog vjetrića, svakog oblaka, svake kapi kiše – kaže Nataša Marinković, načelnica Odjeljenja za opštu upravu u opštini Šamac.
Čini se da ova mlada, poslu posvećena službenica, zna svaku oštećenu kuću i seosko imanje, svakog olujom pogođenog sugrađanina, u prostranom opštinskom ataru od Obudovca do Pisara.
A u Pisarima, idiličnom posavskom selu punom suncokreta i domaćinskih, lijepo uređenih kuća, bilo je baš, baš žestoko.
– Ništa nas ne pitajte. Nema se šta reći. Taman smo nekako nabavili crijep, našli radnike, a radnike je najteže naći, prekrili smo oštećene krovove, da nam kuće ne propadnu od kiše, kad ono, opet oluja. Sve nam je crijepove polupalo. I onda, radi sve jovo – nanovo – kaže jedan domaćin.
Nije mu do slikanja.
I on je dobro zapamtio poplavu, ali ovoje, veli, veće zlo!
Na drugom kraju opštine, u Novom selu, ljudi gledaju kako da pridignu porušene plastenike. I njima su kuće stradale, nije da nisu, ali nekako im je žalije poharanih plastenika i poleglih polja kukuruza. Valja od nečeg živjeti.
Dragutin Kitić s tugom gleda povaljane, uništene paprike i paradajz. A taman su bili za berbu. Sad nisu ni za šta. Dva plastenika uništena. Šteta najmanje 2.000 KM. Nekom to, možda, i nisu neke pare, ali Dragutin ne zna kako će se iz ove nevolje izvući.
– Bilo je i ranije oluja, ali ovako nešto za svog vijeka nisam vidio. Činilo se kao da je smak svijeta – veli Milutin.
Njegov komšija Ranko Oljača skromno kaže: dobro je, kako je moglo biti.
– Žao mi komšija, oni su gore prošli. Meni je odnijelo krov sa sušare, polupalo nešto crijepova na kući. Eto, odmah sam krenuo da to popravim, da ne bude veće štete – kaže Ranko.
Njegova majka Mira kaže da se ni u ratu nije uplašila, koliko ju je prestravila oluja.
– Tri dana uzamance kijamet, sručilo se nebo na zemlju, oka ne možeš otvoriti. Al opet, nek’ je živa glava, predeveraćemo i ovo nekako – veli baka Mira.
Istina, živa glava je je najbitnija. U olujama koje su zadesile Šamac niko nije ozbiljnije povrijeđen. Potvrdio je to i načelnik opštine Đorđe Milićević. Ali, kad je sve počelo, priznaje, nije bio siguran da će se Šamac izvući bez ljudskih žrtava.
– Odmah sam, naravno, krenuo ka opštini. Gledam, ljudi iz ruševnih kuća zovu u pomoć, zapomažu. Mnogo je kod nas starog svijeta, nemaju se na koga osloniti – priča Milićević.
Prvog dana oluje, u srijedu, u osam naveče, sastao se opštinski krizni štab. Proglasili su vanrednu situaciju. Onda sklanjanje najugorženijih, rasčišćavanje ulica, posjeta mještanima Pisara…
– Već od petka smo počeli primati zahtjeve za nadokandu štete. Za nekoliko dana predato je 865 zahtjeva za oštećene kuće i 370 za štete u poljoprivredi. Opštinska komisija za procjenu štete obilazi ta domaćinstva – kaže Milićević.
A stradale su i javne zgrade: vrtić, vatrogasni dom, šest domova kulture u selima, osnovna i srednja škola. Samo na imovini opštine šteta je najmanje pola miliona maraka.
– I usred sve te nevolje, niko me iz Banjaluke nije ni nazvao da pita, kako nam je, treba li nam šta. Ajde što nisu mene zvali, niko od predstavnika Republike Srpske nije došao da popriča sa ovim ljudima – kaže načelnik Šamca.
Pomoć su Šamcu ponudili iz UNDP i drugih međunaordnih organizacija, pa iz Brčko distrikta, čak i iz Vlade Fedracije BiH. Od Republike Srpske, a Šamac je u RS, ni abera.
– Ne želim ni da pomislim da je to zato što smo mi “opoziciona” opština – kaže Đorđe Milićević.
Milićević je kadar SDS, a na nivou Republike Srpske na vlasti je Dodikov SNSD.
Pisao je, kaže Milićević, više puta, i predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku, premijeru RS Radovanu Viškoviću, pa Kompenzacionom fondu i Fondu solidarnosti RS, nadležnim ministarstvima na nivou Republike Srpske i BiH, Savjetu ministara BiH… Dug je spisak onih koji mu – nisu odgovorili.
Pomoć su mu ponudile samo opština Modriča, Istočna Ilidža i Teslić, lokalne zajednice u kojima su na vlasti njegove stranačke kolege.
– Ovih dana, nakon oluje, strogo sam se klonio političkih i stranačkih tema. Nijednu izjavu, u tom smislu, nisam dao. Ali, izgleda da se ovo ipak ne može prećutati – kaže Milićević.
Imala bi šta da kaže i Anka Borojević (73) poljoprivrednica i preduzetnica iz šamačkog sela Tišina, ali ona nema vremena za priču: ni političku, niti bilo kakvu drugu.
Ona gleda kako da svoju farmu i preduzeće izvuče iz nevolje.
Biznisu, koji godinama vodi sa suprugom Čedom, oluja je nanijela velike štete. Borojevići imaju 450 grla goveda, pogon za proizvodnju stočne hrane, 25 zaposlenih radnika, 60 hektara pod kukuruzom i tritikalama.
– Oštećeni su nam objekti, uništene zalihe stočne hrane, šteta je najmanje 200.000 KM, ne računajući gubitke na poljima. A što je najgore, nikako da počnemo sa obnovom. Vrijeme varljivo, nikako da prisuši, a nema ni radnika, ni građevinskog materijala – kaže Anka.
Farma Borojevića postala je regionalno poznata u poplavama 2014. godine, kada su mediji objavili fotografiju njihove krave, koja se, bježeći od povodnja, popela na terasu štale.
Ta im je krava bila jedna od rijetkih koje su preživjele poplavu.
Nakon katastrofe prije devet godina, Borojevići su obnovili farmu i čak proširili biznis. Izvući će se oni i sada, ali po koju cijenu…
Gdje je ministar Minić?
Savo Minić, aktuelni ministar poljoprivrede Republike Srpske i bivši načelnik opštine Šamac, nakon oluje nije posjetio svoj grad, bar ne zvanično, iako su upravo na poljoprivrednim gazdinstvima štete najveće.
Šamčani mu, kažu, ne mogu oprostiti što ih je zaboravio u ovim teškim danima.
