Rumunija “na vratima oluja“ i bez strateškog narativa

Objava o povlačenju dijela američkih trupa iz Rumunije nije samo operativno prilagođavanje američkog prisustva na istočnom krilu NATO-a. Riječ je o strateškom signalu, koji se mora tumačiti u širem kontekstu svijeta u procesu rekonstrukcije. U vremenu kada je globalni balans snaga pod višestrukim pritiscima – od ratova u Ukrajini i na Bliskom istoku do formiranja nove euroazijske ekonomske osovine – svaka promjena američkog vojnog prisustva u istočnoj Evropi ima dubok strateški značaj. Ova promjena ilustrira evoluciju prema multipolarnom svijetu, u kojem Sjedinjene Države više ne mogu djelovati kao „svjetski policajac“.Rumunija, smještena „na vratima oluja“, u tampon zoni između Rusije, Balkana i Crnog mora, direktno je izložena ovim geopolitičkim pomjeranjima. Ovo djelimično povlačenje ne treba gledati kroz prizmu panike ili teorija zavjere, već kao test strateške zrelosti: da li Rumunija posjeduje vlastitu viziju svog mjesta u euroatlantskoj sigurnosnoj arhitekturi, ili nastavlja definisati svoj položaj isključivo kroz reflekse lojalnosti prema partnerima?

Nesposobna da adekvatno artikuliše vlastite interese i predstavi svoj stvarni strateški značaj, Rumunija mora prevazići političku stagnaciju i djelovati kroz jasno definisanu stratešku viziju kako bi sačuvala svoju budućnost.
 

Politički, Washington stalno prilagođava svoj globalni stav. Ako je u periodu 2022–2024. fokus bio na konsolidaciji istočnog krila, danas svjedočimo ponovnom uravnoteženju – preraspodjeli resursa prema drugim strateškim područjima, uključujući Indo-Pacifik i Bliski istok. Ovo nije povlačenje iz obaveza prema NATO-u, već strateška optimizacija u svijetu u kojem Sjedinjene Države pažljivo kalibriraju svoje vojno i finansijsko prisustvo.Ipak, ne smije se previdjeti da se ovo ponovno uravnoteženje dešava u Rumuniji, a ne u Poljskoj, koja je također na istočnom krilu. Najvjerovatnije, razlog leži u dugogodišnjoj političkoj „desinhronizaciji“ Rumunije, koja se proteže više od 35 godina od događaja decembra 1989., kada je država bila vođena vizijom političara koji nisu razvijali vlastitu stratešku perspektivu.

Problem nije u tome šta Sjedinjene Države rade, već u tome šta Rumunija ne radi. Više od tri decenije, rumunski strateški diskurs ograničen je na fraze poput „strateškog partnerstva“, „čvrste posvećenosti“ i „pune podrške saveznicima“. Iako diplomatski korektne, ove formule ne čine strateški narativ. Rumuniji je potrebna vlastita priča o sebi: o svojoj ulozi u regionu, nacionalnim interesima i ravnoteži između sigurnosti i razvoja.

Odsustvo takvog narativa stvara zavisnost od percepcije drugih. Države u regionu nude kontrastne modele: Poljska se nameće kao regionalni lider kroz ogromna ulaganja u odbranu; Mađarska njeguje svoj suvereni i posrednički profil; Turska igra ulogu središnje tačke između geopolitičkih blokova.

Rumunija, nasuprot tome, definiše sebe kroz stratešku tišinu – reaguje, često sa zakašnjenjem, ali rijetko inicira i djeluje samostalno.
 

Iz vojne perspektive, djelimično povlačenje američkih trupa ne predstavlja napuštanje, već test otpornosti rumunskih oružanih snaga i nacionalnog odbrambenog sistema. Godinama se Rumunija oslanjala na savezničko prisustvo kao garanciju sigurnosti. Ipak, vanjske garancije ne mogu zamijeniti unutrašnju odgovornost.Bez realistične strateške vizije nacionalne odbrane, utemeljene na vlastitim prioritetima, Rumunija rizikuje da postane samo logistička teritorija, a ne strateški akter. Vojna infrastruktura razvijena uz savezničku podršku (baza Mihail Kogălniceanu, objekti u Câmpia Turzii i Deveselu) mora biti praćena konkurentnom nacionalnom odbrambenom industrijom sposobnom da osigura minimalnu autonomiju u kriznim situacijama.

Trenutno se Rumunija i dalje oslanja na simboliku „NATO kišobrana“, bez izgradnje vlastitog zaštitnog štita. U multipolarnom svijetu, gdje su savezi sve fleksibilniji, stvarna sigurnost se mjeri unutrašnjim sposobnostima, a ne brojem zajedničkih deklaracija.

Stanje rumunskih oružanih snaga odražava rastući jaz između političke retorike i operativne stvarnosti.

Osoblje: Vojska se suočava s kroničnim nedostatkom aktivnih vojnika i rezervista. Prosječna starost prelazi 40 godina, dok dobrovoljno regrutiranje ne može nadoknaditi penzionisanje i profesionalne migracije. Vojno obrazovanje je djelimično modernizirano, ali taktička obuka i prilagođavanje novim oblicima ratovanja (hibridni, sajber, informacioni) ostaju nedovoljni, posebno na nivou jedinica.

Oprema: Rumunija je ostvarila određeni napredak (sistemi Patriot, HIMARS, oklopna vozila Piranha, modernizacija F-16), ali bez nacionalne industrijske i logističke koherentnosti. Odsustvo integrirane strategije čini nabavke uveliko ovisnim o uvozu i savezničkim inicijativama, uz ograničen doprinos domaćoj odbrambenoj ekonomiji.

Što se tiče nacionalne odbrambene industrije, ona opstaje više zahvaljujući inerciji nego strateškoj viziji.[4] Mnogi kapaciteti su neiskorišteni ili tehnološki zastarjeli, a proizvodni lanac više ne pokriva ni osnovne potrebe za municijom, održavanjem i individualnom opremom. Nedavni pokušaji revitalizacije, poput ponovnog otvaranja proizvodnje baruta u Făgărașu[5], dobrodošli su, ali ne mogu nadomjestiti odsustvo koherentne politike odbrambene industrije, koordinirane između Ministarstva ekonomije i Ministarstva nacionalne odbrane.

Sveukupno, rumunski vojni sistem funkcioniše u uslovima strukturne neravnoteže: nedovoljno i djelimično nepripremljeno osoblje, moderna, ali slabo integrisana oprema, inertna odbrambena industrija i sve veće oslanjanje na savezničku infrastrukturu. Bez dugoročnog nacionalnog programa koji bi povezao obuku, nabavku i domaću proizvodnju, Rumunija rizikuje da ostane vojni tranzitni koridor, umjesto da postane izvor strateške regionalne otpornosti.
 

Odsustvo nacionalnog strateškog narativa jasno se ogleda u odnosu Rumunije prema ključnim globalnim trendovima. U kontekstu sukoba između globalizma i suvereniteta, Rumunija još nije definisala vlastitu poziciju. Zemlja oscilira između potpune vezanosti za zapadne strukture i latentnog, sadržajno praznog suverenizma.Država koja ne poznaje svoje prioritete ne može tvrditi da ima regionalnu vodeću ulogu. Strateški narativ nije samo komunikacijska vježba, već nacionalni okvir razmišljanja: povezuje ciljeve vanjske politike s ekonomskim, energetskim, obrambenim i kulturnim interesima.

Bez takvog okvira, Rumunija riskira da postane tranzitna kapija za interese drugih – tampon zona između utjecajnih sfera, ali bez stvarne moći odlučivanja. U odsustvu koherentne strategije, čak i najbolja partnerstva pretvaraju se u zavisnost, a savezničko prisustvo više se doživljava kao zamjena za internu viziju nego kao rezultat svjesnog planiranja.
 

Djelimično povlačenje američkih trupa iz Rumunije predstavlja test geopolitičke jasnoće. Ovo nije gubitak zaštite, već prilika za refleksiju. Rumuniji, više nego ikad, potreban je vlastiti strateški kompas – integrirana vizija odbrane, ekonomije i diplomatije.Država koja teži stabilnosti i međunarodnom poštovanju mora djelovati iniciativno, a ne refleksno. Rumunija raspolaže resursima, geografskim položajem i historijskim iskustvom da postane stub regionalne ravnoteže, ali to se ne može postići bez koherentne unutrašnje vizije. Nažalost, političari koji su vodili zemlju posljednjih 35 godina preokupirani su sitnim interesima, nastoje udovoljiti jednom ili drugom vanjskom partneru kako bi očuvali privilegije i nemaju strategijsku viziju.

Nacionalni centar za strateška istraživanja, politički obrazovana elita u geopolitici i informisano društvo predstavljaju minimalne uslove za formulisanje vjerodostojne nacionalne naracije.

Bez toga, Rumunija rizikuje da ostane ono što je postepeno postala: kapija otvorena za oluje, ali bez svjetionika koji ih predviđa. Ipak, Rumunija nije osuđena da bude samo kapija – ona može postati svjetionik koji signalizira oluje. Izbor je u potpunosti na nama.