Gost našeg „Razgovora sa povodom“ bila je Ivana Boroja, iz Kluba razvojne i korektivne gimnastike „Carpe Diem“ u Bijeljini.
U sklopu škole „Carpe Diem“, Ivana radi kao psiholog. Da li je na taj način, možda, zaokružen jedan dio priče ove škole?
Može se reći da jeste. Ja sam počela da radim u sklopu udruženja prije otprilike četiri godine, na suprugovu inicijativu. Imali smo ideju da „Carpe Diem“ bude tim stručnjaka koji će pružati usluge djeci, odnosno biti na raspolaganju svih potreba djece. Ja sam na početku bila skeptična, da budem iskrena, međutim, poslije četiri godine vidim da je to bio pravi potez, jer iza sebe imamo rezultate. Rad sa djecom je jako težak, bilo je i mnogo pritisaka „sa strane“, ko sam ja, šta ja tu radim… Međutim, istrajali smo u svojoj ideji. Kao sttručni saradnik ovog Udruženja, radim najviše sa djecom. Na početku je to bilo zamišljeno kao psihološke radionice da se održavaju kako bi se djeca oslobodila i imala uvid i znanja šta je to psiholog, pošto u školama djeca većinom odlaze po kazni kod psihologa. Imali smo ideju da se djeca oslobode kako bi danas-sutra ako bi imali neke emotivne, socijalne probleme, lakše došli do rješenja. Poslije četiri godine, djeca su se oslobodila i navikla da sam ja neko ko je tu stalno, svakodnevno i oni sami mogu da dođu, da pokucaju, pitaju šta treba i mislim da je to dokaz da smo uradili pravi posao.
Već četiri godine radite kao psiholog. Koliko je težak Vaš posao u smislu problema sa kojima se susreću djeca u današnjem vremenu, a samim tim i Vi? I koliko je to teže „unapređenjem“ modernog doba?
Svaki posao sa djecom je jako težak, zahtjevan i odgovoran. Ovo je posao koji zahtjeva stalno unapređenje znanja i usavršavanje. Naravno, sa modernim tehnologijama, sve više je edukacije. Mi smo društvo koje po automatizmu odmah prihvata sve što dođe iz inostranih zemalja, a to nije dobro. Same te društvene mreže imaju mnoge i dobre i loše strane, naravno. I o tome treba da se edukujemo. Roditelji stalno treba da vrše određenu kontrolu, ne mogu da prepuste djetetu da sami odlučuju koliko će koristiti telefon, koliko će koristiti društvene mreže. Znači, to svakako mora da se ograniči. Današnji brz tempo života i neka stalna trka roditelja za egzistencijom je dovela do velikog problema koji se zove – zanemarivanje djece. Djeca su „gurnuta“ u stranu i prepuštena sama sebi. Oni se tada najviše bave društvenim mrežama. Tu nalaze sebi idole, sa njima se identifikuju i, naravno, ako su to pogrešne osobe, samim tim odmah imamo problem.
Često postavljeno pitanje… da li je odlazak kod psihologa i psihijatra „bauk“? Koliko je danas potreba odlazak kod psihologa i psihijatra? Da li roditelji shvataju potrebu za očuvanjem dječijeg zdravlja, naročito u današnje vrijeme?
Odlazak kod psihologa i psihijatra, odnosno rečenica „da li je odlazak „bauk““ je vječita tema. Međutim, u današnje vrijeme situacija se popravila. Ranije je to bilo mnogo više „bauk“ nego što je sada. Roditelji mahom dolaze i traže pomoć počevši od običnih školskih problema, emotivnih problema, preko razvojnih poteškoća i, naravno, mentalnih poremećaja. Različitih sfera. Djecu treba stalno da edukujemo da je mentalno zdravlje zdravlje i da budu toga svjesni. Npr, kada dijete polomi ruku, nećemo mu reći da se smiri i da će ta bol da prestane, već ćemo ga odvesti kod ljekara, stručnjaka, koji će tu ranu da sanira ili lom. Psihičke rane se ne vide kao što se vide modrice i ogrebotine, ali ostavljaju duboke tragove, mnogo dublje od fizičkih. Kao što posjetimo doktora bilo koje sfere, isto tako treba da nam postane „normalno“ i prihvatljivo da posjetimo i psihologa.
Koliko je teško priči djeci kao doktor, kao psiholog?
Godine iskustva i praksa su nešto što olakšava prilazak djeci. Ja sam, npr, na početku svog rada, konkretno sa djecom, bila jako zbunjena. Mislila sam da postoji neka knjiga koja će nama da kaže kako ćemo prići djecu, međutim, to je nemoguće. Sami početnici misle da to tako funkcioniše, ali svako dijete je individua za sebe. Svakom djetetu imamo različit pristup, ali moje mišljenje, kao psihologa, je da svako dijete traži ljubav i pažnju i „sigurnu i mirnu luku“. Ako to postignemo sa djetetom, velika je vjerovatnoća da ćemo postići i napredak u radu.
Koja je Vaša poruka roditeljima koji se dvoume da li odvesti dijete kod psihologa ili ne?
Svim roditeljima koji su inače korisnici naših usluga Udruženja kažem kako sa lakoćom, npr, kada dijete ne zna matematiku, ne može da dobije pozitivnu ili dobru ocjenu, a roditelji ne znaju matematiku, sasvim lagano djetetu uplate časove matematike. Isto tako treba da prihvate da, kada ne mogu da pomognu djetetu da riješi određene emotivne ili socijalne probleme, da treba da se lagano obrate psihologu. Odlazak kod psihologa ne treba da bude „bauk“ i samim odlaskom ništa nećete izgubiti. Možete samo da dobijete savjete i smjernice i da to postane nešto što je sasvim normalno. U stranim zemljama, u sistemu porodične zaštite imamo psihologe i to je sasvim normalno.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
