Na današnji dan, 2009. godine, preminuo je srpski patrijarh Pavle u slavonskom selu Kućanci. Tim povodom je u Narodnoj biblioteci otvorena izložba „Govorim, a ćutim“.
U njegovu čast večeras će u Kolarčevoj zadužbini biti održana i duhovna akademija „Budimo ljudi“. Iako je prošlo pet godina od smrti patrijarha Pavla, njegov lik još živi i prisutan je među srpskim narodom.
– Čuvajmo se od neljudi, ali još više se čuvajmo da i mi ne postanemo neljudi. Nevolja je bilo i bivaće, ljudi i neljudi je bilo i bivaće, okolnosti ne zavise uvijek od nas, ali da li ćemo biti ljudi ili neljudi, to od nas zavisi – govorio je patrijarh Pavle, koji je bio poznat po mudrosti, ali i po veoma skromnom načinu života.
– Dvije su slobode, braćo i sestre, i dva ropstva. Jedno je sloboda ova svjetska, ovoga svijeta, a druga je sloboda grijeha. Jedno je, dakle, ropstvo u ovom svijetu od ljudi zločinaca, i uopšte od onih silnika ovoga svijeta, a drugo je ropstvo od grijeha. Sigurno je da smo mi i tijela, da smo i zemaljski, i treba nam sloboda u ovome svijetu. Koliko je za naš narod i za druge pravdoljubive i istinoljubive narode potrebna sloboda! Ali mi smo i duše i za nas je potrebna sloboda od grijeha. Ona prva sloboda, kao i život, proći će i prolazi. Ali sloboda grijeha, sloboda pravednika, nikada, i ona nas ujedinjuje sa svima svetima u carstvu nebeskom – govorio je patrijarh Pavle, koji je, između ostalog sam kuvao i ušivao
– Voditi računa, dakle, da ne budemo robovi grijeha. Vi znate i po sebi i po drugima kakvo je to ropstvo. Najmanje, da tako kažem, strasti koje dobijemo – koliko je to ropstvo! Uzmite samo pušača, pijanicu, da ne govorimo o drugim grijesima, bludu i zločinima. Koliko je to i kakvo roblje – njegove su riječi.
Foto: Profimedia/Danita Delimont
Mnogi ljudi kažu da je baš zbog te njegove skromnosti bio toliko voljen i poštovan.
Patrijarh Pavle svuda je išao pješke, a ponekad bi sjeo i u gradski prevoz, sam je kuvao, ušivao i popravljao svoju mantiju i cipele. Neprestano je bio u postu i molitvi, samo je o Božiću i Vaskrsu uzimao po komadić mesa.
Rano je ostao bez roditelja, otac mu je umro 1917. od tuberkuloze, a majka se preudala. Patrijarh Pavle rođen je kao Gojko Stojčević, a 1948. zamonašio se u manastiru Blagoveštenje. Mnogi su ga još za života proglasili svecem.
Rođen je 11. septembra 1914. godine kao Gojko Stojčević u selu Kućanci, srez Donji Miholjac u Slavoniji, tada u Austrougarskoj, a sada u Hrvatskoj.
Četvororazrednu osnovnu školu završio je u Kućancima, a u Tuzli je završio nižu gimnaziju u periodu između 1925. i 1929. godine. Poslije završene niže gimnazije završio je šestorazrednu bogosloviju u Sarajevu.
U Beograd je došao 1936. godine, gdje je upisao Bogoslovski fakultet. Tu je vanredno završio i više razrede Šeste beogradske gimnazije da bi mogao da upiše uporedo i Medicinski fakultet. Na Medicinskom fakultetu je stigao do druge godine studija, a Bogoslovski fakultet je završio. U Beogradu ga je zatekao i Drugi svjetski rat.
Za episkopa raško-prizrenskog izabran je 1957. godine, a posvećen je 1957. godine, u beogradskoj Sabornoj crkvi.
U Eparhiji raško-prizrenskoj gradio je nove crkve, obnavljao stare i porušene, posvećivao i monašio nove sveštenike i monahe. Starao se o Prizrenskoj bogosloviji, gdje je povremeno držao i predavanja iz crkvenog pjevanja i crkvenoslovenskog jezika. Često je putovao, obilazio i služio u svim mjestima svoje Eparhije. Sa kosovskim egzodusom, Prizrenska bogoslovija Svetog Kirila i Metodija je privremeno premještena u Niš, a sjedište Raško-prizrenske eparhije iz Prizrena u manastir Gračanicu.
Za patrijarha Srpske pravoslavne crkve izabran je 1990. godine.
Krhkog zdravlja primljen je na liječenje na Vojnomedicinsku akademiju u Beogradu 2007. godine veoma iscrpljen i sa jakom upalom pluća. Tu je proveo dvije godine na oporavku i liječenju, do svoje smrti. Preminuo je u Beogradu poslije duže bolesti i to u snu, a Vlada Srbije je povodom njegove smrti proglasila trodnevnu žalost.
Patrijarh je, prema sopstvenoj želji izraženoj u testamentu, sahranjen u manastiru Rakovica. Sahrana je bila bez prisustva kamera pred oko hiljadu ljudi. Patrijarhova želja je bila da se na sahranu ne donose vijenci, nego da se umjesto toga da prilog za izgradnju hrama Svetog Save.
Izvor: srpskainfo.com