Sve je, kaže, počelo od samog rođenja, kad je utvrđeno da ima višak hormona estrogena.
– Majka je rodila tri sina, a uvijek je željela da dobije kćerku. Sjećam se da mi je nekad oblačila haljinicu sa mnogo cvjetića i cipelice. Moja najveća tuga postala je kad su te iste djevojčice dobile lijepo lice, grudi… Sve mi je daleko. Prinuđena sam bila da kradem sa štrika neke ženske stvari. Od 18. do 21. godine ja sam bila u jednoj velikoj borbi, krizi, hormonski napadi bili su konstantni – ispričala je Elena.
Ali, sa 23 godine upoznala je svoju suprugu, s kojom je, kako kaže, bila u braku više od 40 godina. Mislila je da je žena možda može smiriti i da će sve nestati. Kaže da je supruga dosta uticala, ali da je feminizam rastao.
– Na samom početku rekla sam da sam feminizirana osoba. Ona je bila toliki drug da mi je rekla da to nije problem, ali da nemam posla ni sa muškarcima ni sa ženama. Kupovala sam joj ono što bih voljela da vidim na sebi. Ali, 20 godina nisam bila ni muško ni žensko. Meni su se povratili ženski hormoni i onda sam se odlučila na tranziciju, u kojoj sam, evo, četiri i po godine – istaknula je Elena, dodavši da je posljednji hormonski napad bio 3. aprila 2014. godine.
Pojašnjava da nije znala za tranziciju, jer je odrasla u Bosni i Hercegovini, u kojoj je to još tabu tema. Kako kaže, tokom prve tri godine tranzicije, izgubila je skoro 200 prijatelja, prošla je mnoga poniženja, ali je uspjela sve nadvladati i biti ono što želi.
– Da sam znala, davno bih to učinila, ne bih stvarala porodicu. Već tri godine hodam u ženskom izdanju. Jednu veče prije dvije godine, komšija je izvadio pištolj i uperio ga prema meni. Ja sam samo okrenula glavu i pomolila se Bogu onako kako ja znam i umijem. Ja se ne bojim, ja sam to što jesam i ja sam se odlučila na ovaj korak. Moj pogled na svijet je ženski. I sada kada vidim neku mladu lijepu djevojku, znoj me hladan oblije, bježim u prvi haustor. Ne mogu riječima pojasniti koliko je to duboka čežnja u meni, duga 60 godina – rekla je Elena.
Na proljeće ove godine Elena bi trebala na operaciju u Beograd, koja košta skoro 800 evra.
– Još nemam tačan termin za operaciju. Sama operacija kad nemate njihovo državljanstvo košta 10.000 evra. Ja imam državljanstvo BiH, ali i Srbije. Redovno pijem hormone, koji su u BiH znatno skuplji nego u Srbiji – zaključila je Elena.
Elena pojašnjava kako od penzije sebi ne može ništa priuštiti, ali da su joj velika podrška i pomoć transrodne osobe.
– Skoro 12 mladića sam vratila na pravi put, sada se zabavljaju s djevojkama. Na osnovu vašeg ponašanja, ja znam jeste li vi trans ili niste. Krajem decembra, jedan je mladić postao djevojka, ona sada ima lijepo lice. Pružim svima savjet tako da me mnogi zovu keva. Uvijek svakoga primim, objasnim šta je realnost, a šta je istina – istaknula je Elena.
“Imam podršku sina”
Prve dvije godine tranzicije Elena je provela u Beogradu i, kako kaže, spavala je po kartonima na ulici samo kako bi mogla sebi kupiti hormone.
– Uzimala sam stvari iz kontejnera, niko mi nije htio zdravo reći, a ne da mi pokloni neku stvar. Nikome ne bih poželjela tranziciju ako to zaista nije. Imam podršku sina. Ne znam gdje ću živjeti poslije operacije. Kad hodam Čaršijom, vidim na 50 metara ko mi ide u susret. Ukoliko je muška grupa, prijeđem na drugu stranu – dodala je Elena.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: avaz.ba
