Istorija Gradskog parka i svjedočanstvo o tome kako su trojica vizionara krajem 19. vijeka pretvorila Pašića meraju u oazu mira, koja i danas diše punim plućima, potvrđuje da su velike ideje moguće i u malim sredinama gdje postoje ljudi sa vizijom.
Gradski park, botanička oaza Bijeljine, jedan je od prepoznatljivijih simbola grada. U urbanoj sredini predstavlja prirodnu oazu i izdvaja se kao posebno mjesto za rekreaciju. U njemu zadovoljstvo pronalaze sve generacije. To je, može se reći, početna tačka svake ljubavne veze i mjesto gdje je veći broj mališana prvi put provozao svoj bicikl. Za nešto starije sugrađane i zaljubljenike u rekreaciju, to je prvenstveno oaza čistog vazduha, utočište mira, hladovine i tišine.
Kustos JU ,,Muzej Semberije” Zoran Midanović ističe da je ovaj prostor ne samo dragocjena zelena površina, već i svjedok društvenih i istorijskih promjena koje su oblikovale Bijeljinu.
-Gradski park osnovan je između 1890. i 1893. godine, na prostoru takozvane Pašića meraje, gdje je nekada bila stara stočna pijaca. U periodu od tri godine, pijaca je prebačena sa te lokacije na prostor kod današnjeg mosta, koji se nalazi pored MUP-a”, priča Midanović.
On navodi da su tri čovjeka koja su najzaslužnija za stvaranje parka Johan Kajzer, Georg Buhmajer i Karlo Štok Čeh, koji je projektovao park. Njegova zasluga je najveća, jer projektovati park na četiri hektara, u maloj varoši, koja je tada imala oko 6.000 stanovnika, bio je pravi civilizacijski iskorak.
Međutim, uređivanje lokacije nije baš svima odgovaralo. Ta ideja sudarila se sa mentalitetom tadašnjih Semberaca kojima je bilo neshvatljivo da neko sadi drveće radi hlada i šetnje, a da nema nikakve koristi od toga.
-Kajzer je u opštini imao zaduženje kao čuvar lovišta i šuma. Po sadnice je odlazio u Beč i Peštu, a najviše je donio platana, što je tada bila nepoznata biljka za ovo podneblje. U parku je bila aleja platana, kestena, javora, bilo je dosta alpskih ukrasnih grmova i raznog drugog cvijeća. Formiranjem parka, mještanima je bio zabranjen ulaz sa zaprežnim kolima ili stokom. Na nagovor starijih, djeca su čupala i uništavala mlade sadnice. Johan Kajzer nije gubio ni časa. Jovan Car, kako su ga zvali, jer mu tako u prevodu ime znači, uz prijetnje i fizičko kažnjavanje djece, vratio je stvari na svoje mjesto.”, ističe Midanović.
Prema njegovim riječima, za vrijeme Austro-Ugarske, u parku je izgrađen paviljon za igru, koji se nalazio na mjestu današnjeg ugostiteljskog objekta u centralnom dijelu parka. Taj paviljon je srušen sedamdesetih godina, kada je park preuređivan.
-Naši stariji sugrađani pričaju da je upravo u tom paviljonu svoje prve nastupe imao pjevač Šaban Šaulić, koji je tada živio u Bijeljini. U to vrijeme, u parku je postojao bogat muzički program i dolazili su razni umjetnici. U drugom dijelu parka postojao je i rasadnik za cvijeće, koji se koristio za potrebe uređenja parka”, priča Midanović.
Tih godina, kada je rađena urbanizacija, dosta egzotičnog rastinja koje je bilo zasađeno u parku je uništeno. Do tada je park bio mnogo bogatiji zelenilom nego danas. Pričalo se da, kada šetaš parkom, nisi mogao nikoga vidjeti na deset metara, koliko je bila bujna vegetacija.
I početak tenisa u Bijeljini je vezan za Gradski park – tu je bio prvi teren i prvi klub, koji datira još iz perioda Austro-Ugarske.
-Danas je lijepo vidjeti uređene površine, staze za šetnju, igraonicu za djecu, teretanu na otvorenom i javnu česmu. U centralnom dijelu parka postavljene su biste četiri srpska velikana, čime se odaje počast kultnim ličnostima”, naglašava Midanović.
On kaže da je danas Gradski park važniji i potrebniji nego ikada, jer u eri industrije i saobraćajne zagađenosti, sa punim pravom ovu oazu zelenila možemo nazvati “plućima našeg grada”.
Danas, više od jednog vijeka kasnije, Gradski park u Bijeljini ostaje jedno od najprepoznatljivijih i najvoljenijih mjesta u gradu. Iako su se vremena mijenjala, a pojedine njegove cjeline nestajale ili dobijale novo lice, duh parka je ostao isti – duh mira, kulture i prirode u samom središtu urbanog života.
Njegova istorija, podsjeća da su i velike ideje moguće u malim sredinama kada postoje ljudi sa vizijom.
-U vremenu kada sve češće tražimo bijeg od buke, betona i svakodnevice, bijeljinski Gradski park ostaje neprocjenjiva zelena oaza i živi podsjetnik na to koliko priroda može oplemeniti jedno društvo”, zaključuje Midanović.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: semberija.info