– Na prvo hodočašće pješke otišao sam u svojoj pedesetoj, a godinu dana kasnije odlučio sam da odem korak dalje i da do tog Božijeg mjesta odem potpuno bos, kao što što su to radili pojedini monasi. Nije bilo lako, put je nepredvidiv, a kad ste bez obuće morate biti mnogo pažljiviji. Dok su moji saputnici hodali asfaltom, ja sam išao sporednim livadama kako bi mi bilo lakše. Išao sam od Čačka do Ovčar Banje pješke, kako bih vježbao i stekao kondicuju, ali ipak kad krenete na tako dalek put mnoge stvari ne budu onakve kako ste ih planirali – otkriva Joviša za RINU.
Ipak, ovaj Čačanin uspio je da predviđenu maršutu pređe za petnaest dana, isto toliko vremena bilo mu je potrebno kad je do Hilandara pješačio obuven. On kaže da je svaki sat ovog hodočašća nevjerovatno iskustvo i služi da čovjek pomjeri svoje sopstvene granice. Najveću podršku u ovim podvizima pružila mu je supruga Evgenija, koja je strepela nad svakim njegovim bosim korakom.
– Poslije nekoliko dana, žuljevi su bili zaista veliki, kao i bolovi. Dnevno smo prelazili oko 50 kilometara, a uveče spavali u manastirima, ispod šatora ili u Vatrogasnom domu. Svaki trenutak bio je nezaboravan i imao je svoju poentu. Uveče kad svi odahnu što su skinili obuću, ja bih dezinfiovao stopala alkoholom i propolisom, a zatim ih mazao ovčijim lojem, kako bi se oporavila od višesatnog hodanja – kaže Joviša.
I pored svih muka koje je imao na specifičnom putu do Hilandara, ovaj pravnik u penziji nije se pokajao što se odlučio na ovaj korak. Nagrada, ali ne materijalna već duhovna, slijedi kad se stigne na odredište, a osjećaj, kako kaže – ne može da se opiše riječima.
– Kad uložite toliki napor kako bi stigli do velike svetinje, molitvi pristupate potpuno drugačije. Promenite pogled na neke stvari i postanete nekako drugačiji i izdržljiviji. Hodočašće je potpuno individualan čin, i svako ga doživljava na svoj način – rekao je Plazinčić.
Joviša je na Hilandaru bio ukupno šest puta, prva tri koristio je prevoz, a ostala tri je otišao pješke. Nakon što je do Grčke stigao bos, do manastira je pješačio još jednom, ali ipak u obuven. Iako je ušao u osmu deceniju života i dalje je aktivan planinar i osvojio je brojne vrhove, među kojima je najveći Monblan. Poslije Svete Gore u Grčkoj svoj penzionerski mir pronašao je na srpskoj Svetoj Gori, u Ovčar Banji.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: srpskainfo.com
