U susret obilježavanju trideset godina od Sarajevskog egzodusa, potresno i snažno svjedočenje donosi Violeta Krtolina, žena čiji je život, kako sama kaže, “olovkom određen“ – potpisima daleko od ognjišta, ali sa posljedicama koje su se osjećale u svakom domu Srpskog Sarajeva.
Vijest o potpisivanju Dejtonskog sporazuma, koja je tog dana odjeknula u večernjem dnevniku, za mnoge je značila kraj stradanja i početak mira. Radost je preplavila gradove i sela Republike Srpske – stala je smrt, prestala su razaranja. Ipak, kako ističe Krtolina, ta radost nije bila ista za sve.
„Dok su se mnogi radovali, jedan dio Republike Srpske slutio je novu muku. Moje Srpsko Sarajevo sa svojim življem ušlo je u novo iskušenje – puno bola, muke, izdaje i prevare. Ovoga puta, udar je zadala politika“, navodi ona.
Cijena mira, dodaje, bila je najskuplja moguća. Odlukom velikih, ljudi su morali da napuste sve što su imali – domove, zemlju, uspomene, pa i dio sebe.
„Uzdižući glavu, krenuli smo. Sve svoje nosili smo sa sobom, ali sa domovima smo ostavljali i dušu“, svjedoči Krtolina.
Masovno iseljavanje Srba iz sarajevskih opština, uoči preuzimanja vlasti od strane federativne administracije i policije, bilo je neminovno. Iskustva iz ratnih godina nisu ostavljala prostora za čekanje.
„Znali smo šta slijedi ako ostanemo“, kaže ona.
Osjećanja bola, poniženja, tuge, bijesa i neizvjesnosti smjenjivala su se bez predaha.
Pitanja „kuda, kome i kako“ ostajala su bez odgovora. Iz ranijeg iskustva progona, Krtolina i njena porodica odlučuju da krenu put Semberije, ka Bijeljini, vjerujući da će blizina Drine i plodna zemlja značiti sigurnost i opstanak.
Posebno potresne su slike samog odlaska, 18. januara 1996. godine, na Krstovdan.
„Krenusmo preko Romanije, po snijegu i minusu, sa bebom od 21 dan – našom Majom, bebom-herojem“, prisjeća se.
Taj put, kaže, bio je nalik Igmanskom maršu – trauma koja ostaje za cijeli život.
U tim danima mira, Violeta Krtolina svjedoči i jednom od najtežih trenutaka – eshumacijama poginulih boraca.
„Jačeg jauka od onog koji se čuo tada nema. Zvuk krampa i lopate, jauk majki i očeva nad grobovima sinova – to su slike koje se ne brišu“, ističe.
Uprkos svemu, život je pobijedio. U Bijeljini započinje novo poglavlje – najduže i, kako kaže, najljepše razdoblje njenog života. Tu se ostvarila kao majka, tu je gradila život ispunjen usponima i padovima, ali u slobodi.
„Rat je svima bio, ali nije bio svima isti“, poručuje Krtolina, dodajući da se o Sarajevskom egzodusu govori stojeći – iz poštovanja prema onima koji su morali da odu, ali i prema onima koji se nikada nisu vratili.
Trideset godina kasnije, na isti datum, 18. januara 2026. godine, njeno svjedočenje ostaje zapisano kao opomena i kao podsjetnik – da se egzodus ne mjeri kilometrima pređenog puta, već težinom koju su ljudi nosili u srcima.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com