Listajući zvanični sajt Zvorničko-tuzlanske eparhije, u rubrici – Manastiri, privukao mi je pažnju Ljetopis Manastira Dragaljevac u istoimenom mjestu. Ne gubeći mnogo vremena, kontaktirala sam igumaniju Teodoru, sa malbom da me primi u zvaničnu posjetu i otkrije mi i druge detalje o istorijatu ovog manastirskog kompleksa. Imajući u vidu gdje i kome idem, željela sam da se sa što više informacija sretnem sa ovim svetim mjestom. U međuvremenu sam saznala da vjerni narod Dragaljevca pamti i prenosi da je na mjestu današnjeg manastirskog kompleksa bila bogomolja, o kojoj nema pisanih podataka, samo oltarski kamen, sa uklesanim natpisom koji svjedoči da hramovni ostaci datiraju iz 1310.godine. Ono što je ljetopis uspio sačuvati jeste godina izgradnje crkve brvnare, koja datira iz 1762.godine. Ovu crkvicu ubrzo turska sila spaljuje do temelja… Potom, vjernici dižu novi hram od drveta 1818.godine, koji ponovo biva ognjem uništen… Okolni srpski živalj nije tako lako odustao od svoje bogomolje. Šestedest godina kasnije, gradi novu crkvu brvnaru, po odobrenju Zemaljske vlade u Sarajevu. Trebalo je da prođe još skoro dvije decenije, do izgranje novog hrama od čvrstog materijala, i to zahvaljujući mitropolitu Nikolaju Mandiću.
Sve do 1985. ovo duhovno mjesto služilo je kao parohijska crkva za mještane okolnih sela, da bi vladičanskim ukazom Njegovog preosveštenstva episkopa zvorničko-tuzlanskog Vasilija proglašena manastirom sa imenom Dragaljevac.
Manastirski hram posvećen je Svetim apostolima Petru i Pavlu, a manastir Svetom arhangelu Gavrilu. U neposrednoj blizini nalazi se i stara kuća iz turskog perioda koja je poslužila kao prvi manastirski konak, da bi, u međuvremenu, ovaj kompleks dobio i novi konak sa kapelom posvećenu Svetom Nektariju Eginskom.
Odmah po dolasku u manastirsku portu, primijetih da je skoro pusta. Ne znam zašto sam očekivala da će me dočekati brojni monaški koraci, i da ću prvo spaziti sjenke u crnim mantijama koje izmiču pred mojim pogledom i odlaze za svojim obavezama. Viđevši da napolju nema nikoga, zaputila sam se ka konaku. Na prvo kucanje, vrata se otvoriše, a iz poluosvijetljenog hodnika pojavi se omanja ženska osoba u dugoj suknji, sa pletenim puloverom i crnom maramom, pedantno svezanom oko punačkog lika. Pozdravljajući je iskoristila sam priliku da se najprije predstavim i ujedno se pozovem na telefonski razgovor sa igumanijom. Ne željeći da me ostavi u nedoumici, odmah se predstavila. Tako sam saznala da me je dočekala iskušenica Dijana Kovačević, a moj plan da se sretnem sa igumanijom nakon samo par minuta pao je u vodu, jer mi je iskušenica Dijana objasnila da mati nije tu.
“Juče se upokojila sestra Angelina u manastiru Tavna, mati je morala ranom zorom otići da pomogne sestrinstvu oko pripreme za opijelo i da organizuje molitvu za upokojene. Ali, mati me je zadužila da Vas primim i potrudim se da vam ništa ne zafali. Zato sam Vam ja na raspolaganju, jer to je moje poslušanje za danas”, mirnim i srdačnim tonom ispriča mi Dijana sve što je poručila igumanija Teodora.
Pomalo tužna što mi je mati izmakla, krenuh u šetnju oko konaka i manastirskih zidina. Pomislih, možda sam ostala uskraćena za više informacija o svetinji, ali zasigurno neću biti lišena duhovne ljepote koja je odmah zapala mom oku.
Gdje god da zakoračim, primjećujem da je sa puno pažnje i ljubavi uređeno ovo sveto mjesto. Staza koja se protezala od parohijskog doma, pored starog i novog konaka s lijeve strane i same bogomolje sa desne strane, vodila je do puta prema seoskom groblju. A između, uredno posađeni čempresi, ukrasne biljke, čija je raznobojnost činila da ovaj ambijent odiše izgledom engleskih botaničkih vrtova. Između objekata provirivala je šuma iz koje je često, prema pričanju mještana, znala da izleti po koja srna ili lane, ali ni zec, ni lisica nisu bili rijetki gosti, jer se manastirska ekonomija protezala cijelom dužinom ispred stogodišnjih stabala, što je za lokalne divlje životinje značilo samo jedno – sigurna gozba. Uredno obrađena bašta, ovce koje bezbrižno pasu i živina koja se slobodno šetala po dvorištu. Upijala sam svaki detalj, ali me je hram svojim oblikom i dimenzijama privlačio, kao laik, rekla bih da je riječ o sakralnom objektu u srpsko-vizantijskom stilu. Zato nisam mnogo gubila vrijeme, i već, u par koraka, našla sam se na glavnim ulaznim vratima.
Manastirska brava je škljocnula, razbijajući tišinu poluosvijetljene priprate. Zakoračih znatiželjno i ugledah zlatno rezbareni ikonostas, koji je u mnogim detaljima odisao baroknim stilom. Moj pogled je pokušavao da zaviri u svaki kutak svetinje, ali ništa mi nije tako dugo zadržalo pažnju, kao posmatranje centralne kupole kroz svjetlost polijeleja, sa koje me je svojim blaženim likom gledala freska Hrista Svedržitelja kako raširenih ruku dočekuje vjerne kroz sve ove vijekove… Čini mi se da sam u jednom trenutku čula glas pojca kako slovi: “Pridite svi zemljorodni…”! Za svaku sumnju, strah ili žal, pronalazila sam blaženi odgovor u oslikanom živopisu, i shvatih, da svaki pedalj zidina svetinje ovaploćuje Sveto pismo i jevanđelski nas vodi do susreta sa Gospodom…
Dok su moje oči upijale svaki detalj, spazih, da s vremena na vrijeme proviruje moja domaćica Dijana, kao da želi da nastavi razgovor sa mnom. Po izlasku iz hrama, otišla sam do konaka, predosjećajući da me tu čeka. Prišla sam otškrinutim vratima manastiske sale, u kojoj je ona sa još jednom ženom brižljivo glancala uredno poredana kandila. Iako zaokupljena poslom, rado je odgovarala na moja pitanja. I tako saznah, da je ovo duhovno utočište od svojih prvih dana bio ženski manastir, ali sa malim brojem monahinja koje su kroz molitvu i svakodnevna poslušanja brinule o Dragaljevačkoj svetinji… Danas monaški život čine njih tri – igumanija Teodora, sestra Angelina i iskušenica Dijana, koja boravi tek godinu dana, ali je vrlo brzo, kako kaže, pronašla svoj mir pod bogoslužbenim okriljem…
“Svako jutro započinjemo sa jutarnjim molitvama, koje znaju da traju i po dva do tri sata, u zavisnosti kakvo je crkveno pravilo. Potom, mati nas rasporedi, tako da svaka od nas dobije poslušanje za taj dan. Počev od jutarnjih obaveza, pripreme doručka, brige o životinjama, do rada u bašti i oko cvijeća, da bi se svaki naš dan završio bogoslužbenim povečerjem. Jednom riječju, svaki dan je ispunjen”, priča iskušenica Dijana, dok pod njenim prstima svako kandilo dobija po jedan plovak i na njemu jedan žižak. U tom razgovoru, saznala sam da ove vrijedne žene i pored nabrojanih poslova, imaju i druge obaveze koje su vezane za parohijsku zajednicu.
“Radimo istovremeno i u prodavnici svijeća. Manastir je stalno otvoren, a vjernici dolaze u svako doba i sa svih strana, pojedinačno ili u grupama. Trudimo se da sve uradimo same, ali kad su veći praznici, prinuđene smo da zovemo u pomoć sestrinstvo iz Manastira Tavne ili bratiju iz Brčkog”, kaže iskušenica Dijana Kovačević.
Kroz njene riječi shvatih koliko je pogrešno imati osjećaj pri ulasku u manastirski život da je sve stalo i da se na takvom mjestu ništa ne dešava, jer ove smjerne žene urade toliko toga od svitanja do sumraka, da bi se svaki mirjanin postidio pred njima. Njena vjera i želja da bude podvižnik, govori samo jedno – da život sa Hristom i zarad Hrista može preobraziti svakog čovjeka. Dok o tome razmišljam, promatrajući monaški svijet drugim očima, Dijana, onako više za sebe, reče mi da uopšte nema volje da se vrati u stari život, jer ovdje je našla sve, i mir, i manje stresa, bez telefona i televizora.
“Poslušanje je najlakše, jer kad poslušamo, Gospod nam da blagodat da izdržimo sve. Naš život je specifičan, a u njemu je najvažnija molitva. Molitva je ta koja daje snagu da za svaki poklekli korak nađemo želju da ponovo ustanemo”, priča mi ova mlada žena, čija rumenost lica još uvijek nije omeđena borama.
Slušajući je kako pomirljivo i sa koliko odanosti govori o svojoj monaškoj porodici, postade mi jasno zašto često crkveni klir ističe da su upravo monasi oduvijek bili živi bedemi pravoslavlja, i da su zbog mnogih iskušenja zadobijali na svom jevanđelskom tkivu brojne ožiljke.
Kao takav primjer podvižništva, Dijana navodi život mati Varvare, koja je nedavno napustila ovo sestrinstvo, upokojivši se u 88. godini života. Za nju kažu da je bila veliki molitvenik i učitelj od kojeg se moglo naučiti kako se brusi biser pravoslavne duhovnosti, dok se strpljivo čekaju monaški podmladci koji će nastaviti Varvarin putem Hristolikog trajanja.
Iz ovog razgovora shvatih da dragaljevački manastir živi u svojoj neprestanoj obnovi, kako graditeljskoj, tako i u duhovnoj, a to potvrđuje i veliki broj vjernika koji rado dolaze u ovu svetinju, jedna od njih je i Vera Pejović iz Bijeljine, koju sam upoznala pri samom dolasku u manastir. Tiha, ćutljiva žena, na čijem licu je titrao blagi osmijeh. Nakon nekoliko sati druženja, Vera je progovorila o svom prvom susretu sa svetinjom.
“Slučajno sam došla ovdje, na jeloosvjećenje, i osjetila neobjašnjivu povezanost sa ovim mjestom. Ta ljubav prema svetinji i sestrinstvu zadržala me je sve ove godine i ja dolazim kad god mogu da im pomognem, a zauzvrat dobijam smirenje i Božiju blagodat”, drhtavim glasom priča Vera, dok prstima popravlja sijede vlasi koje izviruju ispod marame.
Dok odlazim, još jednom upijam sliku dragaljevačkog manastira, kako zaogrnut majevičkim obroncima, koji razbijaju monotoniju Posavine i Semberije, biva i ostaje mjesto na kom su mnogi osjetili priziv Duha Svetog, dok ponosno nosi višeslojnu ulogu, kao istorijski bedem srpskog naroda i vjerni svjedok da je Gospod živ i da je među nama u sve dane buduće…
Piše: Nikoleta Petrović
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
