Glogovac je rođen u Trebinju, a o djetinjstvu u južnim krajevima Bosne i Hercegovine pričao je jednom prilikom za medije.
– Pamtim samo neke prizore lijepog i mirnog života, divnog okruženja i zaštićenosti, a za mene je to kao veza sa pupkom ili emotivnom bazom. Čuvao sam krave, čuvao sam ovce. Taj kontakt sa prirodom je za mene izuzetno dragocjen – rekao je on tada.
Ovako je govorio o glumačkom pozivu.
– Nikad nisam znao da ću biti glumac, niti sam imao pojma šta je to glumac. Što bi rekli klinci, nisam se ložio na to. Ložio sam se na fudbal, na djevojke, na sport. Bio sam odličan đak, ali to mi je bilo više onako, usput, lako. Dobro sam pisao, al’ nisam bio naročito vrijedan. Više me zanimalo zezanje. Gluma je, ajd’, možda bismo mogli reći, kad računam iz ove, sasvim naknadne perspektive, počela sa četiri godine, kad sam recitovao na Svetog Savu i kad sam se kao konj drao iz petnih žila jer su mi objasnili da to mora da se čuje. I svi su čuli. Pa su me one stare gospođe hvalile više nego ostalu djecu. Valjda njih nisu čule. Ne znam, možda bismo mogli reći – tako je krenulo – pričao je.
Onda je istakao jop jednu teoriju.
– Jedna od mojih teorija zašto sam upisao glumu je što nisam bio zadovoljan sobom. Želio sam i trudio sam se godinama da se dopadnem djevojkama. Mislio sam da loše izgledam, neko vrijeme sam bio debeo, a kad me je drmao pubertet, najgore sam izgledao – bio je iskren u intervjuu za jedan magazin Glogovac, kog publika pamti u ostvarenjima “Spasitelj”, “Munje”, “Kad porastem biću Kengur”, “Ranjena zemlja”, “Klopka” i drugim, dok se svojevremeno naširoko pisalo o njegovoj odluci da odbije ulogu u kontroverznom filmu Anđeline Džoli, “U zemlji krvi i meda”.
– Od jurnjave za novcem da bi poplaćali kredite, mi zaboravljamo na djecu, na dušu, na ljubav. Mislim da je to pogubno, jer napredak ljudske vrste ne predstavljaju kola koja idu brže i tone informacija kojima smo zatrpani – kazao je Nebojša krajem 2016. godine u jednom intervjuu.
– Prava sloboda za kojom ljudska duša žudi je zaboravljena i negdje skrajnuta, zatrpana komercijalizacijom i tokovima novca. Podrazumijeva se da svi moraju puno da rade, da svi moraju da budu jako, jako zdravi, da dobro jedu. U stvari, sve to je neizvodljivo u jednom danu za čovjeka, ali to je imperativ ovog vremena koji potiskuje prave stvari u zapećak: ljubav, slobodu, hrabrost, empatiju. Sve najljepše je besplatno, zato je i ukinuto – istakao je jednom prilikom Glogovac.
On je za sobom ostavio troje djece, kćerku Sunčicu i sinove Gavrila i Miloša.
– Ja svoju djecu osjećam i razumijem, pomalo zbog onoga kakav sam, pomalo zbog prirode posla. Razumijem koliko znaju, koliko ne znaju, mogu da se stavim u njihov položaj. Moguće je da koristim nešto iz svog ličnog iskustva, ali ne baš striktno i planski. Važno mi je da nauče da misle svojom glavom, da budu nezavisni, da znaju da su poštenje i iskrenost moralne vrijednosti koje će im pomoći da budu bolji ljudi. Odemo, na primjer, u zajedničku šetnju. Ja šetam kera dok oni voze bicikle. Stignem da odigram backgamon u kafiću u koji stalno dolazim. Obične stvari. Ne treba previše tražiti od života, treba nešto i zaslužiti. Treba imati mjeru – naveo je svojevremeno.
Glovac je posljednje dvoke godine života bio u braku sa drugom suprugom Milicom, dok je od 1996. do 2014. bio oženjen Minom Glogovac.
Nebojša Glogovac je preminuo u Beogradu u 48. godini, nakon borbe sa opakom bolešću.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
