“Prije 17 godina uhapšen je prvi predsjednik SDS i prvi predsjednik Republike Srpske“
“Sve je ovim rečeno“
Autorski tekst Milovana Cicka Bjelice prenosimo u cjelosti:
Prije 17 godina uhapšen je prvi predsjednik Srpske demokratske stranke i prvi predsjednik Republike Srpske. Od tada su neki, a neki i prije toga, krenuli na sto strana, pogazivši sebe i mnoge oko sebe. Umanjivali su se u pokušajima da se uzvise, brukali se u želji da se proslave.
Dr Radovan Karadžić je uspio ono što nije mogao Karađorđe 1804., a ni prije 150 godina ustanici Nevesinjske puške i sa njima u Krajini Petar Mrkonjić. Sa svojim narodom, narodnom vojskom i svojom Srpskom demokratskom strankom, stvorio je Republiku Srpsku.
Pomirio je zavađenu braću, ukinuo bratoubilaštvo i poslao u prošlost podjelu na četnike i partizane.
To djelo i više nego dovoljno da se njegovo ime upiše u partenon besmrtnika srpske istorije, podebljavano je i podcrtavano svim onim što je pratilo i što prati njegov život od one Petrovdanske skupštine u Skenderiji u Sarajevu 12. jula 1990. godine.
Ušao je u epske pjesme, u popularnu muziku, u ono što se zove world music, imao filmsko skrivanje, promjenu izgleda, pseudonim i sve ono što čini legendu i garantuje vječnost.
Za sve to vrijeme nije bio teret ni smetnja ni Republici koju je stvorio, ni Srpskoj demokratskoj stranci koju je osnovao, ni svojoj porodici, ni svojim prijateljima niti bilo kome ko ga je sreo i sa njim razgovarao dok je izbjegavao da ga bace u tamnicu.
Pa i kada je dopao ropstva, kada je uhapšen i poslat u Hag da mu se presudi, on je uspio da okuplja, da spaja i da saboruje. Miting podrške Radovanu Karadžiću u Beogradu 29. jula 2008. bio je prvi „Svesrpski sabor“.
Hoću ovdje da se osvrnem na ono što kroz šta danas prolazi Srpska demokratska stranka i šta proživljava Republika Srpska. Znam da je to ono što u britanskom kazamatu najviše brine i muči Radovana Karadžića.
Srpska demokratska stranka je istinska demokratska stranka, to se vidi po svemu i to može da vidi svako ko hoće da vidi. Postoje neki dušebrižnici, neki lažno objektivni analitičari koji tobož tvrde da je posljednja Skupština bila necivilizovana, da neke reforme kasne da naša politika nije jasna, da „šurujemo“ sa federalnim medijima i još kojekakvih budalaštinja.
Drugi pak krokodilske suze liju nad sudbinom stranke u Banja Luci. Zabrinuti su oni koji su bili njeni istaknuti članovi, pa otišli, ni manje ni više nego na suprotnu stranu, pa imamo more onih koje je SDS afirmisao od Kalinića, Čavića, Stevandića, Tadića, do Šešića, Banjca i posljednjeg slučaja iz Prijedora i prelijetanja Maje Dragojević Stojić.
Potom su svoje žaljenje i zabrinutost zbog stanja u SDS-u istakli razni kadrovčići vladajućih i to oni koji bi bili najsrećniji da SDS nestane sa političke scene.
A veoma su zabrinuti i mediji, i to oni koji nikada ni jednu afirmativnu riječ nisu javno izrekli za SDS, njene politike, niti funkcionere. Čak ni oni u bijeljinskoj televiziji nisu štedjeli ni predsjednika ni rukovodstvo SDS, kao po nekom diktatu. I onda neki pametnjaković kaže pa ovi iz SDS-a gostuju na medijima u Federaciji.
Međutim moram da primjetim da je kod svih onih koji bi da se u SDS-u rukovodi čvrstom rukom, da im se diktira kako i šta da misle, prisutna autoritarna politička svijest. Oni zaista i ne treba da budu u Srpskoj demokratskoj stranci, oni su u nju zalutali.
Regionalni lideri su snaga Srpske demokratske stanke, oni su pokazatelj da je stranka ukorjenjena u narodu. Zbog toga je nije moguće uništiti, ni onda smjenama, sankcijama, hapšenjima i sudskim procesima, ni danas sankcijama i zabranama računa. Niti će to uspjeti ovim najnovijim nasrtajima vođenim ličnim ambicijama i sujetama dirigovanim iz različitih centara moći.
SDS vodi autentičnu politiku Srba zapadno od Drine, to je tako i to će ostati tako. Oni koji bi da budu nečiji sateliti, koji bi da prate, umjesto da vode, to još uvijek ne razumiju.
Skupštinu u Bijeljini obilježila je ostavka predsjednika stranke dr Milana Miličevića. Možda ishitreno, ali ona je odraz dostojanstva, časti i želje da se stane sa podjelama, da se prestane sa besmilenim raspravama i da se vodi računa šta se u javnosti govori i piše.
Znam iz ličnog iskustva kako je voditi jednu lokalnu zajednicu, koliko je tu muke i problema, posebno kada nemaš skupštinsku većinu. Znam koliko je teško pobjediti, a Milan je pobjednik. Često sam i sam bio napadan da sam neki papak, da me treba istjerati iz stranke i da radim za nečije tuđe interese. Pa eto ja sam 35 godina u SDS uz njega i za njega pobjeđujem i gubim, a sve u interesu i u skladu sa željama naroda koji predstavljam.
Svi mi treba da sebe preispitamo, da se pogledamo u ogledalo. Oni koji bi da otjeraju predsjednika jer im je neko rekao i jer eto vlast čeka iza ćoška bi trebali da se zapitaju kako to da u tri od šest opština Istočnog Sarajeva SDS nije imao kandidata za načelnika opštine, a ni za gradonačelnika? Šta je sa tim odborima, šta je sa ratne prestonice i SDS-om u Palama? Neki drugi bi trebali da se zapitaju zašto su povodljivi, pa pođoše za Čavićem, pa se izgubiše i praviše pokret, onda se vratiše da morališu i da reformišu? Naš gradonačelnik drugog po redu grada u Srpskoj, bi zaista trebao da se zapita zašto nije formirao odbor i šta čeka sa tim odborom? Naš predsjednik u ostavci bi trebao da se upita zašto ranije nije obilazio odbore, zašto kasni sa Vladom Republike Srpske u sjeni, koju je najavio? Bivši predsjednik zašto o izborima 2026. priča u manastiru i sa drugim političkim strankama i pokretima? Zašto druga dva predsjednika iz prikrajka u medijima napadaju sadašnjeg u danima kada njega hapse i progone? Zašto se preko nekih portala iznosi ono što se priča u kući?
Svi u predsjedništvu i Glavnom odboru bismo trebali da se zapitamo zašto nam odnosi s javnošću nisu dobro, šta je sa marketing službe stranke, zašto je ranije nismo unaprijedili, iako u poslednje vrijeme ima pozitivnih pomaka.
Dakle, ko je bez greške neka prvi baci kamen.
Krsna slava Republike Srpske (1994. godina)
Zato na današnji dan apelujem na slogu i sabornost prvo u Srpskoj demokratskoj stranci, pa potom u Republici Srpskoj i vascijelom srpstvu. Ne sabornost protiv nekoga ili nečega, ne jedinstvo kao jednoumlje. Sabornost u ideji, jedinstvo u idealu.
Srpska demokratska stranka mora nastupiti sa vlastitim kandidatima za predsjednika Republike Srpske i srpskog člana Predsjedništva BiH. Kandidati moraju biti profilisani, stručni, nacionalno odgovorni, te prepoznatljivi u javnosti i dosljedni u stavovima.
Sve više građana Republike Srpske živi u inostranstvu, napušta Republiku Srpsku. Mi moramo doprijeti do njih. Moramo ponuditi razloge da se vrate, moramo probuditi nadu da može da se opstane i živi na ovim prostorima. POsebnu pažnju moramo posvetiti populacionoj policiti.
To možemo jedino mi, ali da bismo to uspjeli moramo graditi zajedništvo i okupljati, moramo se sabrati i saborovati.
Moram ovdje da podsjetim na riječi dr Radovana Karadžića napisane u pismu krajem prošlog vijeka, a koje je nedavno objavljeno u nastavcima:
„Naš stranački Kodeks je razrešio pitanja javnog istupanja, razlika u mišljenju, međusobne solidarnosti, gde je predviđeno i da Stranka bude neka vrsta proširene porodice, koja našim porodicama daje sigurnost da će, ako se nama nešto desi, neko voditi računa o njima. Koliko nas, starih članova i funkcionera Stranke, zna taj Kodeks, i koliko se ponašalo po njemu?
O naš program bi se otimala svaka stranka, kao što se mnoge otimaju. Još uvek nam ne treba bolji. Izbore, najdemokratskije, za Glavni odbor, imali smo pre godinu dana, i ljudi su birani na četiri godine. Skloni smo da se u najtežem trenutku bavimo sobom. Koliko uopšte znamo o unutarstranačkom životu drugih stranaka? Koliko unutrašnje demokratije ima kod njih? Kako mnoge uspešne i manje uspešne stranke postavljaju i menjaju kadrove?
Naravno, sve je to sa mnogo manje demokratije, nego u Srpskoj demokratskoj stranci. I neka tako i ostane. Ali se nikad ne sme zameniti glavno za sporedno, i nikad se ne sme kidisati na sopstveno grlo. Ima dovoljno onih koje će to uraditi, koji će govoriti koliko ne valjamo, koji će pokušati da nas likvidiraju politički. Mi se moramo braniti. I moramo braniti jedan drugoga. Izgubili smo naviku da tražimo dokaze za užasne laži koje lansiraju ličnosti na najvišim položajima. Možda se ponekad i obradujemo kad vidimo da neko napada našeg stranačkog druga, koji nam u tom trenutku i nije baš najmiliji. Moramo zaviriti u svoja srca, i videti šta se tamo nalazi. I moramo braniti pravdu i istinu. Pa tako moramo braniti sami sebe, i jedan drugoga.“
Sve je ovim rečeno.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
