Mladi dvadestosmogodišnji Miloš Petrović, rođen je u Loznici, odrastao u Zvorniku, diplomirao na Odsjeku za srpsku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, objavljivao prozne tekstove u letopisu „Matice Srpske“, „Koracima“, online časopisu „Kult“ i drugim književnim časopisima. Petrović je pobjednik na konkursu Doma kulture Studenski grad za kratku priču mladih do 28 godina.
Takođe, napisao je i dvije knjige.
Petrović je masterirao na temi jednog od najboljih savremenih srpskih pisaca Davida Albaharija. Od rane mladosti, mnogo je volio da čita, pa ga je upravo to ponukalo da počne sa pisanjem knjige.
„Kroz to čitalačko iskustvo, javila se želja i potreba za pisanjem, a nisam htio da preskačem korake, da odmah pišem roman, jer po nekom književnom pravilu, moraju da se prate književni koraci i da se prvo piše kratka forma, pa sam tako i napisao knjigu kratkih priča. To je moja prva knjiga“, kaže Petrović za portal Dešavanja u Bijeljini.
Petrović je govorio o tome koliko danas književnost nije cijenjena, a put do pravog književnika, zapravo je jako trnovit.
„Taj put je trnovit, još uvijek nije cijenjen, jer ljudi još uvijek smatraju da se književnošću bave nekakvi stari ljudi, u nekakvim pohabanim starim odjelima, da se bave nekim temama teško razumljivim, da je to sve dosadno i da odbija ljude. Uprkos tome, još od srednjoškolskih dana sam sebe vidio tu i mogao sam da biram da li ću da idem za nekim drugim pozivom koji bi mi donio, možda, nešto više u tom karijernom smislu, ali sebe ne smatram za karijeristu. Književnost nije samo poziv, nego se pretvara, poslije, u životnu misiju“, kaže Petrović, te dodaje da, kako vrijeme prolazi, sve je sigurniji da je izabrao pravi put.
Nakon knjige kratkih priča, Miloš je prepoznao osjećaj u sebi da je spreman da napiše i roman. Roman je nastao u periodu korone kada su isplivale razne ljudske nesigurnosti, pa je, samim tim, roman i dobio naziv „Četvrt“, odnosno „Ljudski mozak na četiri dijela“.
„Pored svih tih osobina koje su isplivale za vrijeme korone, roman se nadovezuje i na quarter-life crisis, odnosno krizu „četvrtog doba“ koja kod nas, još uvijek, nije toliko istražena. Mladi ljudi se vežu za tu fazu, jer nakon tog redoslijeda, završene osnovne, srednje škole i fakulteta, odmah treba da, kao na pokretnoj traci, uđu u neki posao, da stvaraju porodicu, a, zapravo, nije to sve tako. Kada završe taj dio puta, krene preispitivanje lično koje zna da bude dosta traumatično“, objašnjava Petrović.
Samo pisanje romana trajalo je godinu i po, dvije, a prije toga bio je potreban koncept kako bi se znalo u kom smjeru će ići priča, iako, kako kaže Miloš, najuzbudljiviji dio pisanja je što nikada ne bude zapravo tako, nego priča ode na sasvim desetu stranu. Jedino što mu je teško palo tokom pisanja romana, jeste što se u toku pisanja, ne smije čitati drugo štivo, kako se mozak ne bi opteretio tuđim razmišljanjima i pričama.
Za prvu knjigu koju je Miloš napisao, rezenzije su bile fantastične, knjiga je ušla među dvadeset najboljih za nagradu Biljana Jovanović. Druga knjiga je tek izašla i za nju se tek očekuju recenzije i kritike.
„Književnost je subjektivna stvar, to nikada ne znate u kojom smjeru će da ode, a najgore je što čovjek može da radi i da samo sebi snižava i reputaciju i književni put, je da nekoga vuče za rukav, da traži te uzvratne usluge, da sad ja nekome napišem pohvalnu kritiku, pa da on meni to uzvrati. Ja se time ne bavim. Neki moje „trajdmark“ je da nemam na koricama tuđe recenzije“, istakao je Petrović.
Između izdavanja njegove prve knjige i početka pisanja druge knjige prošlo je, prema njegovim riječima, godinu i po do dvije.
„Uvijek se nešto piskara, uvijek imam neke ideje, misli, sve se to zapisuje, ali, opet kažem, kroz to čitalačko iskustvo povežu se neke ideje. Opet kažem, za roman, da ne treba tu zamisao ni forsirati, da se, pošto-poto napiše, niti previše idealizovati. Taj period nisam ni forsirao, nisam imao tačan rok kada treba da završim knjigu, tako da sam uživao u kompletnom procesu pisanja“, rekao je Petrović za Dešavanja u Bijeljini.
Dvije Miloševe knjige se, u suštini, dosta razlikuju, iako su junaci, manje ili više, isti – marginalizovani ljudi.
„Težim da sve što pišem bude autentično. Zbog svojih godina i životnog puta ne vjerujem da imam neko bogatno životno iskustvo da mogu neku svoju priču da ispričam, nego pričam tuđe priče uvijek u prvom licu zbog autentičnosti. Moja glavna karakteristika je jezik, stil samog pisanja, dosta stilskih figura, najčešće alteracije koje izaziva da postane grub stil čitanja, da talasi čitanja budu grubi, teški… može se činiti da su teški za prolaženje kroz tekst, a zapravo, kada se sve spoju u cijelinu – itekako ima smisla“, objasnio je Petrović.
Što se tiče zrelosti pisanja, Petrović prvu knjigu smatra zrelijom – jer je u njoj pratio životne hronologije, a sa drugom knjigom se oslonio na jedan aspekt. Finansijski gledano, Petrović iskreno kaže da je književnost „skup sport“.
„Pa književnost, na neki način, jeste skup sport, jer od književnosti… od konkretno ove književnosti, od pisanja se ne može živjeti. Međutim, ako je nešto hobi, bar ja tako smatram, da će uvijek ostati hobi, a ja ne bih volio da mi književnost ostane hobi. Iz tog razloga mislim da će mi književnost itekako donijeti nešto više na drugim nekim stranama, ne samo na tom putu pisca“, naveo je Petrović.
U planu mu je da spremi promociju nove knjige i da nastavi na svom putu pisanja, a, s obzirom na to da smatr da mladi uopšte nisu zainteresovani za književnost, poručio im da čitaju ono što se njima sviđa, da prate čitalački senzibilitet, da „ako njihov rezervoar senzibiliteta nije još spreman da se natoči klasicima, da se zadrže na stvarima za koje su spremni da čitaju pa će ih to vremenom dovesti do ozbiljnijih dijela“.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
