Milenko Atanacković je rođen 1875. godine u Šidu, u trgovačkoj porodici i odmah poslije austrougarske okupacije BiH 1878. godine, njegovi roditelji su se preselili u Bijeljinu gdje su otvorili malu trgovačku radnju. Njegovi roditelji su bili porijeklom iz Makedonije, na granici prema Grčkoj, po profesiji trgovci, a prezivali su se Atanasosi. Kao i svi trgovci toga vremena, tražili su tržište i pogodan teren za razvoj trgovine i tako došli do Bijeljine koja se u tom periodu okretala Evropi.
Atanacković je kao beba došao u Bijeljinu i iz tog razloga Šid nije ni zapamtio, pa je Bijeljinu smatrao svojim rodnim gradom, a Semberiju svojim zavičajem. Bijeljina je bila jedini grad u kome se on osjećao kao da je među svojima. Osnovnu školu je završio preko puta bijeljinske Crkve (gdje je učiteljovao Jovan Dučić), a nakon toga je završio srednju trgovačku školu.
Milenko Atanacković sa suprugom i sinom
Atanackovićevo školovanje
Interesovanje i smisao za slikarstvo pokazao je veoma rano, a vidjelo se da će biti dobar slikar ukoliko nastavi da njeguje svoj talenat. Iz tog razloga, roditelji su ga upisali u Trgovačku školu u Bijeljini, jer je to bila jedina škola koja mu je mogla omogućiti nastavak školovanja u slikarstvu. Odlazak na školovanje u drugi grad nije bio moguć zbog finansijske situacije njegovih roditelja, jer trgovački posao tada nije najbolje išao.
Za vrijeme školovanja u Trgovačkoj školi, njegov slikarski talenat se sve više ispoljavao i u njemu je polako nestajala roditeljska želja da završi školu za trgovca. Njegova želja za slikarstvom je rasla i sve više je učio tajne likovne umjetnosti. Svojim radovima je potpuno skrenuo pažnju na sebe i izazivao opšte divljenje među svojim sugrađanima koji su imali priliku da vide njegove radove.
Nakon Trgovačke škole, završio je i trogodišnju Tehničku školu u Sarajevu. Talentovan za slikarstvo, 1893. godine, sa svojim crtežima, obratio se Matici srpskoj u Novom Sadu, kako bi mu pomogli da nastavi školovanje i studije slikarstva van ovih prostora. Tada nije dobio podršku Matice srpske, ali nije odustao i nakon dvije godine otišao je u Beč u pripremnu školu za Akademiju za slikarstvo kod profesora slikarstva Šauera. Nakon toga, skoro godinu dana je proveo u slikarskoj radionici Paje Jovanovića gdje je stekao solidnu osnovu i obrazovanje za studij na Slikarskoj akademiji u Beču koju je upisao 1896. godine. Završio je i trogodišnju specijalnu školu na Akademiji u klasi profesora Kristijana Gripenkerla koji ga je učio portretisanju.
Porodična kuća Atanackovića u Bijeljini
Prvo zaposlenje u Pljevlju
Nakon uspješno završenih studija u Beču, otišao je u Pljevlje 1905. godine gdje je radio kao profesor crtanja i slikanja u njihovoj gimnaziji, a onda i u Višoj djevojačkoj školi. U Bijeljinu se vratio 1914. godine zbog majčine bolesti, a poslije otvaranja Gimnazije „Filip Višnjić“, više od tri decenije (do penzije 1947. godine) bio je na dužnosti profesora crtanja i slikanja. Njegovi učenici su ga zvali čika Milenko, a bio je prvi bijeljinski slikar sa akademskom titulom.
Od osnivanja bijeljinskog Amaterskog pozorišta „Scena“, 1934. godine bio je aktivni član, glumac i scenograf. Odradio je maestralan dekor za Nušićevu komediju „Svet“ koju je Amatersko pozorište „Scena“ premijerno izvelo pred bijeljinskom publikom 18. februara 1935. godine.
Sikarski opus Milenka Atanackovića
Bijeljinski profesor Slobodan Petrović je u svojoj knjizi „Korzo stare Bijeljine“, jedan dio posvetio upravo prvom akademskom slikaru u Bijeljini i, između ostalog, pisao o njegovom slikarskom stvaralaštvu:
„U umjetičkom pogledu Milenko Atanacković je bio markantna figura u slikarskom svijetu svoga vremena. Radi toga je ušao u sve enciklopedije o slikarstvu i u njima se kaže da je dosljedan svom apsolutno realističkom stilu slikanja, nastojeći da na svojim slikama naslika što vjernije ono što je slikao. Naročito je bio veliki majstor u izradi crteža tušem ili grafitom, a svoje portrete je radio u prirodnoj razmjeri nastojeći da na licu čovjeka pronađe idealan ton kako bi portretisani izgledao što vjernije. On ništa nije prepuštao globalnom iskazivanju, naglašenom i grubom isticanju, već je sve detaljisao i dovodio do perfekcije. Na njegovim slikama sve je majstorski urađeno: primjećuje se svaki nabor na odijelu ili najsitniji detalj kao što su dugmad, dezeni tkanine, njene nijanse boja i drugo. U izradi portreta znao je da uradi slike portreta sa „očima koje se kreću“ prema onome ko sliku posmatra što je tako stvaralo iluziju realnog što je bila tehnika samo izuzetnih slikara portretista. Takav je portret „Mona Liza“ Leonarda da Vinčija.“
U periodu od 1950. godine do 1955. godine, pretežno se bavio crtanjem ornamenata. U tom periodu izradio je oko 1.000 raznih stilizacija koje su služile umjetnim zanatima u Sarajevu.
Njegova djela se danas nalaze u raznim muzejima, galerijama i privatnim galerijama u Bijeljini, Sarajevu, Tuzli, Beogradu, Šidu i drugim mjestima, a najviše njegovih radova čuva se u Galeriji slika BiH u Sarajevu. Iza Atanackovića je ostalo više od stotinu vrijednih slika. Njegovo životno djelo predstavlja mapa „Portret Bijeljine“ koja je sadržala 100 slika formata 70x50cm i koja je nestala na dan njegove smrti. On je posljednje godine svog života posvetio crtežima bijeljinskih ulica, starih kuća i komunalnih objekata koje je želio da ostavi svojim sugrađanima kao svjedočanstvo svog perioda, ali se ne zna gdje se nalazi „Portret Bijeljine“.
„Danas Galerija Centra za kulturu „Semberija“ u svom posjedu ima tri slike Milenka Atanackovića koje su u stalnoj postavci, Muzej Semberija takođe tri, dok se jedna njegova slika nalazi u posjedu Patrijaršije“, kaže za portal „Dešavanja u Bijeljini“ kustos Galerije Milijanko Miholjčić.
U periodu između dva rata, Atanacković je uradio ikonostase u crkvama u Bijeljini, Zagonima i Janji i oni su značajna djela kakva drugi slikari njegovog vremena nisu dostigli.
Atelje Milenka Atanackovića
Dušan Martinović, akademski slikar iz Beograda u „Retrospektivi“ o Milenku Atanackoviću koju su uredili kustos Galerije Milijanko Miholjčić i istoričar umjetnosti Ifigenija Vasilić 2005. godine, na sljedeći način opisuje odlaske u njegov atelje:
„Dok je radio nije pričao, a ja sam sa strahopoštovanjem gledao po ateljeu pretrpanim urolanim crtežima, skicama, započetim slikama i uživao sam u mirisu boja. Bio je već u godinama i sporo radio. Uglavnom su to bili porodični portreti rađeni tehnikom ulja na platnu ili kartonu. Materijal je nabavljao u Beču. Voleo je da priča o tom gradu umetnosti kojim je bio zadivljen. Ja sam i pre poznanstva sa njim lepo crtao, u čemu sam se razlikovao od druge dece. Teča Milenko me u tome nije hrabrio, govoreći „Najvažnije je da naučiš prvo lepo da pišeš.“ (…) Često sam ga zaticao u ateljeu kako olako i precizno radi sitne ornamente po narudžbi zanatlija iz Beča. Uporno ih je slao u Beč, ali novac nije dobijao. Voleo sam atmosferu tog ateljea, koja je presudno uticala na moje životno opredeljenje.“
Kritički osvrt Ifigenije Vasilić na Atanackovićevo stvaralaštvo
Istoričar umjetnosti Ifigenija Vasilić je u „Retrospektivi“ iznijela viđenje Atanackovićevog stvaralaštva, ali istakla i njegovo značajno mjesto u slikarskom životu:
„Bez obzira na sve nedostatke koje sam pomenula (stilska neujednačenost, slab kolorit, ponekad tvrdoća crteža, u nekim slikama skretanje ka naivi), Milenko Atanacković zauzima značajno mjesto u istoriji bosanskohercegovačkog slikarstva prve polovine XX veka. Da je živeo u nekom drugom prostoru i da je imao prilike da posle Beča ode do Pariza, koji je bio imperativ za sve završene slikare iz srednje Evrope, sigurno bi se razvio u slikara evropskog formata, kao što je to bio njegov učitelj i uzor Paja Jovanović. U uslovima u kojima je živeo i stvarao, u sredini koja nije imala velikog razumevanja za umetnost i umetnike, on je tipičan predstavnik akademskog realizma kraja XIX i prvih decenija XX veka.“
Težak porodični život Atanackovića
Milenko i Jovanka Atanacković imali su jednog sina – Srđana. Studirao je pravo u Beogradu i kada se vraćao kući za prvi raspust, na stanici u Šidu, na početku Drugog svjetskog rata, izgubio je život – pretpostavlja se od strane ustaškog režima. U toj tmurnoj atmosferi, živio je ovaj bračni par u svojoj tišini i bolu. Milenko je bio svjestan šta se desilo sa njihovim sinom, ali Jovanka to nikad nije prihvatila.
Milenko Atanacković je umro 7. februara 1955. godine ožaljen od svojih sugrađana i velikog broja učenika. Sahranjen je na Gradskom groblju u Pučilama, gdje je iznad njegovog groba kao spomenik – skulptura „Raspeta muza“. To je jedna od njegovih malobrojnih skulptorskih dijela koju je sebi za života napravio. Nakon njegove smrti, supruga Jovanka se do svoje smrti još više povukla u svoju tugu i samoću.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com