Gost emisije „Oko u Oko“ portala Dešavanja u Bijeljini bila je Aleksandra Lukić, diplomirani vaspitač u JU Dječiji vrtić „Čika Jova Zmaj“ i umjetnički rukovodilac KUD „Pletenica“ Bijeljina koja je pričala o radu sa djecom sa aspekta vaspitača, ali i umjetničkog rukovodioca.
Rad sa djecom donosi osmijeh na lice
„Svi oni koji su se opredjelili da budu vaspitači, učitelji, nastavnici ili umjetnički rukovodioci, u radu sa djecom, sigurno da osjećaju posebne momente i da su to poslovi koji njih upotpunjavaju u pravom smislu. Rad sa djecom je nešto što vas dopunjava, u svakom smislu, što vam donosi osmijeh na lice, da vi kao jedna odrasla osoba, nakon radnog vremena, odete kuće raspoloženi, nasmijani, da se sjetite nekih interesantnih detalja u toku rada… Mislim da je to jedan savršen posao, pogotovo za ženu, a naravno i za muškarce. Posao je izuzetno odgovoran. To je ta stavka koja je najteža. Kako se postoje vaspitač? Postoje se tako što, prije svega, ljubav koju vi gajite u sebi prema djeci, to se prepozna i kod mladih osoba koji još nisu došli ni u srednju školu i taj pristup djetetu… što znači da odmah taj akcenat se ide u pravcu tome da nije samo škola dovoljna da vi postanete dobar vaspitač. Potrebna je ta urođenost, taj takt, način pristupa, ne samo djeci, nego i ljudima. Čim imate tu slobodu i lakoću i razumijevanje, samim tim možete i da postanete dobar vaspitač. Dobar vaspitač u suštini, pečat na zanimanje je upravo ono nešto poslije – da li vas se djeca sjećaju ili ne, da li ste osavili na to dijete posao utisak i da li ste nešto postigli kvalitetno naravno kroz taj rad“, objasnila je Lukić.
Kako kaže, nije samo rad sa djecom – rad. Potrebno je mnogo više da se pristupi djetetu, što znači, bitno se kod kuće pripremati za rad sa djecom.
Rad sa djecom u vrtiću nije samo čuvanje djece, već mnogo više od toga
„Kako se vi osjećate u datom momentu, tako i pristupate raznim aktivnostima. Kad je dijete u pitanju, u vrtiću, vi imate tačno određen sistem koji vi upražnjavate da biste se pripremili za neku aktivnost, koja je tema u pitanju koji su ishodi i vi se pripremate mimo vrtića ili prije posla ili poslije posla, naravno, dan prije. Znači, nije samo neposredan rad onaj koji vi obavljate u grupi sa djecom, nego vi se i pripremate prije nego dođe taj radni dan. Znači, svaki vaspitač radi i mimo onog radnog vremena koji vidi roditelj. Isto tako, i u umjetničkom pogledu. Ako želite da nešto napravite u kulturno-umjetničkom društvu, da pripremite neki program za narednu godinu, vi morate imati plan koji pripremate isto kao u vrtiću“, rekla je Lukićka i dodala da rad u djeci sa vrtićem nije samo čuvanje djece, već mnogo više od toga.
Dijete mora da osjeti da ima autoritet
Lukićka kaže da se u radu sa djecom, čovjek mora „spustiti na nivo djeteta“, ali je potrebno i da dijete osjeti da ima autoritet.
„Dijete mora da osjeti da ima autoritet. To je veoma bitno. Danas, u većini slučajeva, se izgubi ta mjera između autoriteta i onog što vi trebate da odgumite, na neki način, a to je da dijete stavite u isti ravan sa sobom, da ono osjeti da ga vi poštujete i vrednujete. Mi imamo izuzetan osjećaj odgovornosti, jer mi postavljamo temelje u uzrastu kada djeca najviše upijaju. I, ako od tog temelja ostane 30% u glavicama naše djece, mnogo će više biti uspješni u daljem školovanju, u osnovnoj školi, naravno. Mi vaspitači se trudimo da u suštini damo maksimum od sebe na jedan prirodan i normalan način i da djeca bar dio ostave u svojim glavicama, koji će im pomoći u daljem radu školovanju. Broj djece u grupi je veoma bitan u radu. Ako je broj djece u skladu sa nekim normama, vi se mnogo više možete posvetiti djetetu, individualno, jer imate i talentovanu djecu, imate djecu koja malo zaostaju u nekim segmentima, pa malo im treba pomoći, imate djecu koja vole muziku, koja voli da slikaju, znači svima se treba posvetiti. Ukoliko imate veliki broj djece, veoma je teže pristupiti sve u tome“, istakla je Lukićka i rekla da je veliki uticaj vaspitača na djecu, pored roditelja zbog načina pristupa djeci.
Lukićka ističe da bi određene momente u organizaciji vrtića i školama promijenila i na prvo mjesto stavila besplatne vrtiće i plaćanje samo hrane, kao što postoje primjeri u državama u okruženju.
Folklor od malih nogu
Kako kaže, folklor je krenula da trenira sasvim slučajno, na nagovor drugarice, a nastavila je sve do današnjih dana.
„Bavila sam se prije 90-tih i modernim plesom i kao dijete sam pravila koreografije. Tadašnja sudbina vodila me u nekom drugom pravcu. Međutim, nakon 1992. godine, sve se ugasilo, nažalost, za naše generacije na svim stranama. Mi smo ostali pri onom što smo u tom momentu mogli da iskoristimo i da uživamo u nekom od svojih hobija“, iskrena je Lukićka.
KUD “Pletenica“ postoji 17. godina
KUD „Pletenica“ u Bijeljini, čiji je Lukićeva osnivač, postoji već 17 godina, odnosno od 2007. godine. Kako kaže, ime „Pletenica“ je nastalo iz želje da bude vezano za tradiciju, za prirodnost, igrača, a da ne bude svakodnevno.
„Moje generacije su nekako kroz prošla vremena naučile da se bore i tamo gdje je moguće i gdje je nemoguće. Ja sam SKUD „Semberija“ napustila negdje 2004. ili 2005. godine i mislila sam da se neću vratiti više u tu priču. Međutim, vi kad živite u svom gradu, uvijek postoji neko ko vas podstiče i kaže, pa šteta, tolike godine… Ja sam onda polako osnovala jednu sekciju koja je bila pri školi „Vuk Karadžić“ i u istom periodu je bilo vaganje da napustim državu ili da počnem da radim u svojoj struci kao vaspitač, jer ja sam prije nego što sam počela kao vaspitač, bila poslovodja u velikim marketima. Moja odluka, preko noći, je bila da hoću da radim svoj posao i sve je to nekako bilo 2007. godine, kada sam ja počela sa sekcijom folklora u školi i kad sam počela da radim u vrtiću. Samim tim, folklor i vrtić su bili odluka da ja ne napustim državu, a folklor je počeo naglo da se razvija. Ta sekcija se širila i prerastala u veliko kulturno-umjetničko društvo, a dalji nastavak je vrlo bio zanimljiv za širenje i nedaće koje je ovaj grad nosio tih godina. Vi u tom momentu više nemate kome pokucati da kažete „mogu li ja nešto dobiti?“, kaže Aleksandra.
Sve se mora platiti – težak put do uspjeha
“U Bijeljini vi i dan, danas ne možete ništa dobiti. Hvala Bogu, zadnjih godina dobijemo neke stvari koje su moguće, ali to su jednokratne da ne moramo platiti… Ali sve ostalo se mora platiti. I ja sam morala da pristupim nekako organizaciji… nemogućoj misiji. Počinjala sam u Centru za kulturu. Međutim, u to vrijeme, u Centru za kulturu su radila tri kulturno-umjetnička društva -Semberija, Dukat i mi smo došli kao mlado kulturno-umjetničko društvo. Mi smo tu možda šest mjeseci bili kada smo dobili zaključana vrata. Tadašnji predsjednik „Dukata“ i direktor Centra za kulturu je bila ista osoba i bio je sukom interesa, ali samim tim smo i mi „nadrljali“, pa smo morali da izađemo preko noći. Ja i par roditelja smo tražili rješenje i na kraju sam ja, ako iskreno mogu da kažem, digla kredit i kupila neki podrumski prostor koji sam poslije pretvorila u salu u kojoj je danas kulturničko-umjetničko društvo, zajedno sa djecom i njihovim roditeljima funkcioniše u centru grada, nedaleko od Centra za kulturu“, objasnila je Lukićka i rekla da svaki uspjeh znači, pogotovo kada to čovjek sam stvara uz pomoć nekoliko ljudi.
Lukićka smatra da je potrebno omogućiti udruženjima podsticaje ili roditeljima subvencije kako bi djeca mogla besplatno ili jeftinije da treniraju.
„KUD je krenuo te prve godine sa 38 članova, zatim, nekad nakon šest mjeseci je to došlo do 50 i nešto članova. Tu je već bio kraj – ili se baviš folklorom ili otvaraš udruženje, a nisam znala ni kako se to radi. Tada je bilo ili otvaraš ili odustaješ, jer djeca traže napredak, djeca žele dalje. Morate nabaviti nošnju, morate prati turneje, a to iziskuje mnogo, mnogo vremena i prostor, a mi taj prostor nismo imali, mi smo imali prostor samo da vježbamo, znači ništa drugo i to jedna grupa. Sve ostalo što bi angažovali morali bismo dodatno platiti, bilo nam je to previše, niti je škola mogla da obezbijedi toliko termina. Tako da smo na kraju krenuli tim drugim stopama i krenuli u Centar za kulturu i na kraju smo svoj prostor kakav-takav obezbijedili. Nažalost i dan danas smo u kreditu velikom. Zamislite vi plaćate i kredit i nabavljate nošnju i… ne znam što da vam kažem… Ljubav, ljubav je najbitnija i tim poslom se bave ljudi koji to stvarno vole. U KUD „Pletenica“ se upisuju djeca od 5 godina, mada mi imamo grupe i u vrtićima, a konkretno u sali u KUD-a rade saradnici sa djecom od pet godina pa nadalje“, objasnila je Lukićka.
Koreografija je kao jedna umjetnička slika
Lukićka kaže da je koreografija kao jedna umjetnička slika.
„Vi koreografiji morate da se posvetite, vi birate određene igre, vi dobijete 20 igara, vi morate izabrati određeno najviše šest igara. Odrediti igre, rasporediti igre, dužinu trajanja… onda šaljete na aranžman muzički, plaćate taj aranžman, znači, muziku morate platiti da je to vaš izvorni aranžman i tek onda pristupate koreografiji na osnovu muzičkog aranžmana. Sve zavisi od koreografa da li će krenuti od muzičkog aranžmana, pa po njemu praviti koreografiju ili obratno, to je već nešto drugo. Onda se tek implementira koreografija, a da ne pričam o narodnoj nošnje koja mora da prati oblast s kojoj se postavlja koreografija“, rekla je Lukićka i rekla da su joj saradnici ogromna pomoć, s obzirom na veliki broj članova i mnogo posla oko KUD-a.
KUD „Pletenica“ godišnje ima veliki broj putovanja, takmičenja, nastupa… minimum 30 zavisno od uzrasne grupe.
“Pletenica“ putuje i niže uspjehe
„Znači mora da postoji, kao i u vaspitanju tako i u radu, sredina, granica što ja uvijek govorim i novim kulturno-umjetničkim društvima i novim umjetničkim rukovodiocima, da od djece ne treba maksimum tražiti, treba tražiti jednu sredinu da bi uvijek postojali, a kad pretjeramo teško je onda održati. Treba svima da bude lijepo, ne treba da bude teret, jer niko tu ne zarađuje. Mislim, djeca ne zarađuju, nego dolaze radi hobija da se druže, da uživaju, a i da to, naravno, lijepo funkcioniše na sceni. Što se tiče uspjeha, izdvojila bih neke uspjehe koji su meni karakteristični. Na primjer, u Drvaru prva nagrada koreografije, pa u Jajcu takođe, tu smo bili srebrni, ali su tu bila kulturno-umjetnička društva stare Jugoslavije, svi narodi i narodnosti su bili, pa tako da mi je to specijalna nagrada u srcu. Zatim u Ukrajini. Ona nam je bila pečat, zajedno sa kulturno-umjetničkim društvom iz Janje. Bila nam je pečat, jer je bila pred samu koronu, bilo je pitanje hoće li ostati u Ukrajini ili ćemo preći. Tu smo Grand Prix osvojili, jedna od najvećih nagrada, ali mislim da je tu, upravo, prevagnulo to što su oni obavljali s nama razgovore, kako mi to radimo i na koji način. Kod njih je to sistem školovanja i kod njih su maltene baletani u folkloru, a kod nas je to na jednoj prirodnoj bazi, po prirodnom talentu djece i nas koji smo koreografi, na osnovu naše prirodne umjetničke nadaranosti. Kod njih je to sve škola i mislim da je to njih potpuno oduševilo i da smo mi na kraju osvojili najveću Grand Prix nagradu“, istakla je Lukićka.
“Borba za nošnju“ veoma kompleksna – „bez rada nema uspjeha“
Pletenica je poznata po mnogobrojnim projektima, a, svakako, imaju u planu da nastave da se okreću ka djeci.
„Mi smo prošle godine počeli sa dječjim festivalom koji je bukvalno okrenut ka manjoj djeci, do 9 godina, „Roda festival“, on je veoma interesantan, u novembru će da se održi u Bijeljini. Tu nam dođe, isto tako, veliki broj djece, to su mala dječica i velika odgovornost. Ta manifestacija nam je posebno u srcu. Naravno, počinjemo ponovo sa festivalom tradicionalnog pjevanja, ako Bog da i to ćemo da organizujemo u decembru. Mi svaka dva do tri mjeseca imamo manifestacije koje mi organizujemo i dovodimo publiku u grad, nove ljude, nove goste, oduševljavaju se našim turističkim ponudama i našim gradom lokalima, znamenitostima“, rekla je Lukićka.
Kako kaže, nošnje su, zbog svoje cijene, najveći problem svih KUD-ova i „borba za nošnju“ je veoma kompleksna, a kaže da se negdje vodi i tim da se „bez rada nema uspjeha“.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
