LJUBIVOJE KOSTIĆ – ČOVJEK KOJI JE IZGRADIO DVA MOSTA NA DRINI

Datum:

Share post:

Mostograditelj iz Beograda Ljubivoje Kostić na rijeci Drini izgradio je dva mosta – „Pavlovića most“ kod Slobomira, između Mačve i Semberije, i drugi kod Foče. Do sada nikome nije pošlo za rukom da to postigne. Kostić je projektovao i izgradio još blizu tri stotine mostova na drugim rijekama

Prema legendama od kada se prave mostovi na rijeci Drini njihovim temeljima moraju se prinositi ljudske žrtve, obično djeca blizanci – brat i sestra. Čovjek koji je na Drini izgradio ta dva velika mosta u njihove temelje nije uziđivao brata i sestricu.

Gradeći mostove na Drini Ljubivoje Kostić nadmudrivao se sa vilama brodaricama, jezerkinjama i oblakinjama, pa su mu one, samo za jednu noć, porušile ono što je preko dana gradio. Dogodilo se to u početku izgradnje „Pavlovića mosta“, kada je nabujala rijeka porušila neke njegove elemente i pokrila mehanizaciju.

Ljubivoje veli da se pri gradnji svakom mosta, imenog ili bezimenog, velikog ili malog, uvijek nosi sa vilama, ali da mu one, ipak, omogućuju da izgadi most, uprkos tome što u njihove stubove i temelje ne ugrađuje mlađane brata i sestricu – Stoju i Ostoju, Strahinju i Stjepaniju, Stojana i Stojanku ili blizančad nekih drugih imena.

TESTNA REKLAMA

To na Drini, vele, nikada nikome nije pošlo za rukom, ali ni na drugim velikim vodama. I pjesmom opjevan glasoviti Rade Neimar nije mogao izgraditi na Drini ćupriju dok u njene temelje uzidao blizance Stoju i Ostoju, Rade je zbog vapaja njihove ucvijeljene majke, na glavnom stubu višegradskog mosta, ostavio otvore kroz koje će nesrećna majka moći dojiti žrtvovanu djecu.

Kao spomen na to već stotinama godina teče iz zidina majčino mleko. To su oni beli. tanki mlazevi što u određeno doba godine cure iz besprekornih sastavaka, i vidi im se neizbrisivi trag na kamenu “ – zapisao je Ivo Andrić u svome romanu „Na Drini ćuprija“.

 

Mladost je jedino mogla umiliti drinske vile da se održe mostovi na ovoj ćudljivoj i nepredvidivoj rijeci. Ljubivoje Kostić dugo se nosio sa vilama i uspio ih je umileniti. Nije mu to bilo lako, ali ih je, i bez ljudskih žrtava, nekako umolio i izgradio svoja dva mosta na Drini.

U Podrinju se pripovijeda da se vile brodarice, ali i druge njihove posesrtrime, svete neimarima, pa im ruše građevinu. Kostiću je, eto, pošlo za rukom na mu mostovi opstanu.

Veličanstveni su. I nakon mnogo godina od izgradnje svježi su  uprkos tome što u toku gradnje nije slao vojsku da po Semberiji i Mačvi traže nejake blizanse – Vlada i Vladanu, Marka i Mariju, Rada i Radmilu.

Neimar Ljubivoje otkrio je tajnu opstanka njegovih mostova – on samo gradi mostove spasa, jer mu je uvijek na umu da ljudi ne mogu živjeti bez mostova. Takvi su i ovi na Drini. Baš zbog toga su mu u gradnji i pomagale i same vile, pa zato na plahovitoj Drini i nisu prinosene nevine ljudske žrtve u temelje Ljubivojevih mostova. 

„Pavlovića most“ između Semberije i Mačve približio je njive seljacima, hranioce nejakima, momke djevojkama, škole đacima, Semeriju Mačvi, rod rodu… Zbog toga su, vjerovatno, i ustuknule drinske vile i dozvolile Kostiću da izgradi most. Slično je i sa mostom u Foči.

Čudo je, vele, da je ovaj graditelj umolio vile uprkos tome što je u Podrinju, vilinskoj, slobodarskoj zemlji, smiono narušio milenijumski sklad da uvijek između dva premoštavanja Drine moraju proći vijekovi. Ljubo je, izgleda, time zbunio vile. Zgranuo ih je i zaustavio na obalama Semberije i Mačve i fočanskih brda, iako je između gradnje ovih mostova, vremenski gledano, prošao samo jedan treptaj.

Greda okosnica „Pavlovića mosta“ sastavila je obale rijeke Drine, između Slobomira i Badovinaca, na pravoslavni praznik Mladence 1992. godine. Ovaj praznik je posvećen baš mladosti, pa je, vjerovatno, i time umolio vile brodarice da mu više ne ruše građevinu.

On svojim mostovima uz njihovo ne dodaje i svoje, graditeljsko  kao što čine ostali protomajstori. Prepušta da sami mostovi pričaju o sebi, o njemu i neimarima koji su ih podizali – da narod nadjene ime mostu.

Osim na Drini Ljubo Kostić je gradio mostove i na drugim rijekama: Tamišu, Pivi, Tisi, Ibru, Brvenici, Moravi, Usori. Žepi, Dašnici…

Njegovi mostovi zovu se: Učiteljski, Nušićev, Andrićev, Đački, Djevojački, Lastavica, Srpski, Most uzdisaja, Most za nigdje, Kengur most, Nevenkin most, Džamin most, Most spasa, Zort most, Baksuz most, Milošev most… Ima još dosta imena – skoro tri stotine.

Prema njegovim projektima izgrađeno je nekoliko hiljada malih, tipskih mostova, od dva do dvadeset metara dužine, a više od stotinu onih većih ali i velikih – dužih od pola kilometra. Skoro je da nema vode bivše Jugoslavije a da na njoj nije bar jedan Kostićev most. Ni u jedan od njih nije uzidao brata i sestru blizance Ristu i Ristušu, Milenu i Milenka, Zorana i Zoricu, Slađu i Slađana,  Petra i Petru niti Nikolu i Nikoliju.

Za mostograditelja Ljubivoje Kostić odlučio se još u djetinjstvu zbog pregolema jada – zbog straha od nabujalog Repiškog potoka na Čukarici, gdje je sada nadvožnjak u Beogradu. Zato su za njega, veli, i najmanji potoci stravična voda.

Premostiti potok znači ostati suv i takav dalje nastaviti put. Ljubivoje je bio mali kada je sa.sestrom jednu cijelu noć slušao dovobanje kiše u olucima rodne kuće na Čukarici. To je značilo da će mališani sutradan gladni otiću u školu, jer mljekarica neće moći preći potok i donijeti im mlijeko i proju.

Tako je i bilo. Žarkovačka mljekarica nije mogla donijeti mlijeko jednog novembarskod dana. Kiša je danima lila. Hladnoća se uvlačila do kostiju slabašnih dječijih tijela. A onda se sutradan, na veliku dječiju radost, mljekarica pojavila pred vratima Ljubivojeve kuće. Braća Mićo i Lujo Danojlić, tada gimnazijalci, skinuli su vrata sa svoje kuće i njima premostili vodenu prepreku – pa je mljekarica prešla Repiški potok i donijela je mlijeko.

Vrata sa kuće Danijlića bio je prvi most spasa u Kostićevom životu. Njegova baka Leposava braću Danojlić nazvala je „duševnim momcima“, a on sada tako naziva svanog dobrog čovjeka, posebno one koji su mu pomagali praviti mostove.

Sa tim „duševnim momcima“ izgradio je najveći most spasa na Drini, staroj uparađenoj dami, koja očas povileni, podivlja, zakrvavi, zapjeni, zatutnji, zadrma, pa se ponovo umiri, uparadi i ravnomjerno zagrgolji. Drina je uvijek takva. I sada ona oko „Pavlovića mosta“ – mosta spasa – udara, huči, buči, lomi i drobi, pjeni, muti, kipti, taji… Pa, se umileni i zagrgolji.

Preko ovoga mosta spas u Srbiji našle su desetine hiljada prognanih Srba iz Hrvatske i Bosne. To posebno pamte Badovinčani i svi Mačvani redom kroz čija su mjesta prolazili njihovi nastradali sunarodnici.

Uprkos tome što rijeka Drina Zelenika neprestano roni ade između Semberije i Mačve, a sa takvom vodom Ljubivoje Kostić nosio se čak dva puta. I uspio je. Prebrodio ju je – izgradio je dva mosta. Spojio joj dvije obale.

Sve što je ovaj neumorni graditelj načinio na rijekama uradio je dobro i čvrsto – da se ništa ne može odroniti niti potonuti, jer je svaki most spasa, kao i česma zadužbenica, djelo je dobrih ljudi. Ljubivoje Kostić je dokazao da je da je i on takav čovjek.

Ljubivoje osim mostova gradi i nadvožnjake i pasarele, jer uvijek ima na umu da na drugoj strani ulice neko dijete čeka šoljicu tolog mlijeka. I to su građevine spasa.

U Semberijni, u centru Bijeljine, izgradio je još jedan most – preko riječice Dašnice. I ovaj most, veoma značajan za Bijeljinu, sembersku ravnicu i Republiku Srpsku, neka je vrsta mosta spasa. Građevina se skladno uklopila u ovaj dio grada.

Prilikom njegovog otvaranja Ljubivoje Kostić je bio u masi ljudi koji su prisustvovali svečanosti. Nije im se ni ukazivao, uprkos tome što su svi pitali ko načini tu lijepu bijelu građevinu?

Tek uveče u televizijskim dnevnicima kada su emitovani izvještaji sa puštanja dašničkog mosta u saobraćaj, pojavio se tihi, skromni i duševan čovjek. Skromno je rekao nekoliko riječi o svom djelu, a u dnu ekrana je pisalo: Ljubivoje Kostić, projektant mosta iz Beograda.

I to je bilo sve što je te večeri rečeno o Ljubivoju, o duševnom čovjeku graditelju mostova spasa.

I on, kao i što je činio i onaj čudesni i bezimeni neimar iz Andrićeve pripovijetke „Most na Žepi“ – ćuti.

O njemu govore njegovi mosti.

O njemu govore njegove građevine.

Kazuju mostovi spasa.  

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com

                                                                            

                                                                                                                           

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

spot_img

POVEZANE VIJESTI

VOJIN MITROVIĆ: IZBORI 2. OKTOBRA NISU OBIČNI NEGO REFERENDUM ZA ILI PROTIV RS

Nosilac poslaničke liste SNSD iz Izborne jedinice šest Vojin Mitrović poručio je večeras u Gornjem Magnojeviću da izbori...

TRIBINA SNSD U MAGNOJEVIĆU: GRAĐANI ZNAJU VAŽNOST IZBORA ZA REPUBLIKU SRPSKU

Nosilac poslaničke liste Saveza nezavisnih socijaldemokrata za Narodnu skupštinu Republike Srpske iz Izborne jedinice šest Vojin Mitrović poručio...

PETROVIĆ: Sugrađani, podržite sutra Centralni miting SDS, PDP i Pokreta za pravdu i red na bijeljinskom Gradskom trgu (video)

Nosilac liste SDS za narodnog poslanika u NSRS za Izbornu jedinicu 6, Ljubiša Petrović poziva sve sugrađane Bijeljine...

BIJELJINA: Nikad nije kasno početi s novom vrstom sporta

Nikad nije kasno početi s novom vrstom sporta - Odsjek za lokalni ekonomski razvoj i evropske integracije Grada...