Junaci ne mare za imanje, već za obraz

Na platou Mljetičaka bjelasala se nazubljena formacija šatora u logoru turske ordije, koja tu pade tog 4. oktobra 1840. Bila je to vojska haračlija, opakih zlica i prznica iz Gacka, Mostara, Nevesinja, Trebinja i Nikšića, koju je Smail-aga Čengić sabrao da pokupe harač u Drobnjaku. Ti Turci su, u stvari, bili domaći muslimani, koji sami sebe tako s ponosom zvaše, a samo rijetki od njih su kao Čengići bili baš turskog porijekla.

S planina je udarao hladan vjetar nagovještavajući skoru zimu, jer ovdje već u oktobru znaju padati snjegovi. S prvim mrakom vjetar preko Krnova i Vojnika donese i sitnu kišu. Negdje iza ponoći i magla obavi usnuli logor, iz kojeg su sve rjeđe dopirali glasovi. Vatre se utrnuše i zamriješe zvuci gusala, uz koje su i hercegovački Turci rado pjevali o Đerđelezu i drugim gazijama. Već se uveliko pjevalo i o samom Smail-agi, koji je rano došao na glas kao hrabar i vješt ratnik.

Međutim, u gluvo doba noći, oprezno tajom k’o vuci, logor počeše opkoljavati čete Drobnjaka, Uskoka i Moračana. Plan je bio na prepad zadati snažan gromovit udarac Turcima, što bi osiguralo pobjedu, uz pripomoć svojih ljudi unutar logora. Samo nekoliko časaka prije samog svanuća, mrtvu tišinu prolomi plotun pušaka, kad Srbi sa Vignjeve Glavice oboriše vatru na turske straže. U to zaprašta sa svih strana, pa i razbuđeni Turci uzvratiše vatru. Pucnji se brzo prorijediše i nastupi oštar zveket sablji i handžara, pomiješan sa povicima i vriskom ljudi. Smail-aga iskoči iz šatora i pokuša gromkim komandama uspostaviti borbeni poredak, pri čemu je sa isukanom sabljom skočio na prvog slobodnog konja.  Ali u taj mah i on pade smrtno pogođen, što dodatno pokoleba i u bijeg nagna njegove askere. Većina panično opuči naniže niz Baru, gdje ih dočeka bespoštedna vatra i sječa od čete ostavljene da presiječe odstupnicu. Sve bijaše brzo gotovo, među napadačima, sem sedam ranjenih, ne bi poginulih, dok su se turski gubici kretali, zavisno od izvora, od 70 do 82 čovjeka.

Ovaj događaj je imao i svoju značajnu predistoriju, pa ćemo krenuti tim redom. Turci u avgustu 1836. udariše na odmetnuto Grahovo da spriječe njegovo pripajanje Crnoj Gori. U pomoć im priskoči 300 Katunjana, koje je komandant turske konjice Smail-aga Čengić, fingirajući povlačenje ka Čelinskom Potoku, lukavo namamio da ulete u pripremljenu stupicu. Tu ih je 70 posječeno, što dovede i do poraza Grahovljana. Među palim Katunjanima bješe i rođeni brat Njegošev, Jovan-Joko i bratanac Stevan, te još sedam bliskih rođaka Petrovića. Sedam ih lično pogubi Smail-aga, a dvojicu Mujo Tanović iz Nevesinja. Glave Petrovića beg Rusulbegović odnese u Trebinje i okiti svoju kulu. Kad ih Njegoš pokuša dukatima otkupiti, beg mu poruči: „Nema blaga za koje bi dao glavu vladičina brata, sem ako mi on u zamjenu pošalje svoju.“ Njegošu ovo bijaše neprebolna rana, a nepisani zakon tog surovog vremena nalagao je osvetu. Kako su junački Drobnjaci bili tek formalno pod vlašću muselima Čengića, a snažno naginjali ka Cetinju, vladika je u njih polagao nade za osvetu. On je takođe, kao i oni, odavno težio da se hercegovačka plemena čvršće vežu za Crnu Goru, za šta su proliveni potoci krvi, pa mu je i tu energični i opasani Čengić stajao na putu. Pri tome, nije tajna da je i Smail-aga gorio od želje da prodre pod Orlov Krš i posječe „onog vlaškog kaluđera“.

Teror

Tog vakta je zbog teškog zuluma rajin gnjev protiv kuće Čengića naglo rastao. Smail-aga je znao iz zabave s konja u trku džilitom (kopljem) gađati Srbe, a za najmanju riječ na njih bi potezao kuburu. Govorio bi: „Živjeću trista godina da vam zadam što više jada.“ Međutim, njegov najstariji sin Rustem-beg prevaziđe baba. On je s pratnjom zaptija arnauta činio grdna nasilja, otimačine, svirepa mučenja, silovanja i ponižavanja raje. Pod kulom u Lipniku imao je tamnicu u kojoj su mnogi sužnji na mukama dušu ispustili, a ispred nje su bile gvozdene čengele na koje je kačio ljude. Pjevala se pjesma: „Kud prođe Rusto, sve će ostat’ pusto.“ 

Kad Petar Drugi ču da Drobnjaci tog krvnika žele ubiti, on na Cetinje prizva njihove knezove Novicu Cerovića, Šuja Karadžića i još neke, te tu pade dogovor da se ipak smakne Smail-aga, pokrovitelj sveg zla. Znali su knezovi da tako mogu pleme opet gurnuti pod sablju i oganj odmazde, što ne bi bila prvina jer je Drobnjak u prošlosti gorio sedam puta, a većina njihovih predaka sahranjivana je bez glave. Ali već bijaše dogorjelo do nokata, a i vladika im obeća snažno priteći u pomoć budu li napadnuti.

Novica Cerović kao razborit i sabran čovjek, hladne glave znalački je vršio pripreme u najvećoj tajnosti, kao uslov uspjeha. On nije bio govornik vješt da raspali strasti, već vođa kojem se vjerovalo. Postepeno je uz pomoć Šuja Karadžića iz Petnice širio krug pouzdanih ljudi, koje njih dvojica konačno okupiše u Dobrim Selima u kući Peja Čupića. Tu se sastaše: pop Mitar Golović i Milutin Bašović iz Pošćenja, Okica Jokić i Pejo Čupić iz Dobrih Sela, Simeun Mijović iz Godijelja, Radojica Vilotijević iz Duži, Petar Kršikapa sa Sirovca, Joko Đurđić iz Komarnice, pop Luka Žugić i njegov sin Filip iz Mljetička, Miloje Kosorić i Šćepan-Hamza Tomić s Previša, Mićo Memedović iz Duži, Mirko Aleksić iz Malinska i Spasoje Jakšić iz Junčadola. Ovaj dogovor oni zapečatiše u manastiru Podmalinsko, kad se, držeći rukama za kolo polijeleja, zakleše životima svojih najmilijih, biljnim, stočnim i ljudskim sjemenom i svakim napretkom, da jedan drugog neće izdati. Iako sluteći teške posljedice, na kraju i obor knez Đoko Malović odluči da im pomogne. On piše Čengiću kako se priča da ga je strah zbog Grahova, pa pune četiri godine ne dolazi u Drobnjak da kupi harač te se i raja prilično odmetnula od carske vlasti.  Dalje mu veli da bi dolaskom povratio red i knezovima pomogao da pokupe zaostali harač.

To izazva Smail-agu, pa širom Hercegovine sakupi  vojsku od blizu 500 ljudi. Ta ordija krenu niz Gatačko polje, do zuba naoružana kuburama, šešanama, sabljama i mizdracima. Jahali su bijesne konje i podvriskivali, praćeni zurlama i talambasima. Udariše pravo na Pivu, a kad banuše starom manastiru, za objed poklaše desetine najboljih brava, bijući usput monahe korbačima. Sjutradan preko Dragoljeva izbiše u Duži, gdje ih primi i ugosti knez Đoko Malović. Smail-aga je bio bijesan što ga tu ne dočekaše Šujo i Novica, koji se pojaviše narednih dana, izgovarajući se na teškoće u skupljanju harača. Ubijediše ga da će to glatko ići tek kad se on pojavi sa silnom ordijom, sve da bi ga uvukli što dublje u Drobnjak, ne bil’ „došao vranac u tijesan klanac“. Prvo mu urediše bivak na Pošćenju, a potom i na zgodnom Mljetičku, gdje je obilje hrane i vode i za ljudstvo i za konje. Na Pošćenju se Smail-agi pridruži i čuven junak Ahmet Bauk sa nikšićkim Turcima. Tu Čengić naredi surovo batinanje popa Golovića zbog dopisivanja s cetinjskim vladikom, crnom popu tad i ruku prebiše. Sve vrijeme nesrećni narod im je donosio kajmak, med i druge ponude, a po vas dan su se pekli janjci na ražnjevima. Bijesni Turci su se silili, šenlučili i trkali konjima na Igrištima i drugim usputnim mjestima. Silni Čengić je jahao pred njima u susret svojoj kobnoj sudbini. U prostranom Mljetičku pod Gvozdom mu digoše šator na brijegu kod omare, ispod koje ima lijep izvor, a ostalo čadorje razmjestiše okolo. Čengić je tu podozrijevao zbog blizine Karadaga (Crne Gore) da mu ne udari „papaz sa Cetinja“, ali ga Šujo Karadžić umiri jer će on i Ahmet Bauk svuda postaviti duple srpske i turske straže. Stari hajduk Šujo po planu napada udesi i straže, pa jednu postavi na kosu Pješivac, drugu iznad Kosorića, a treću sa najboljim drobnjačkim strijelcima blizu Smail-aginog šatora.

Za to vrijeme Novica Cerović pozva Moračane, na čelu sa vojvodom Minom Radovićem, da tiho dođu pod planinu Ivicu, gdje ih sačeka u Bukovici i povede Zaguljskim potokom ka logoru. U jednom trenutku umalo sve ne pade u vodu zbog pitanja starješinstva, ali energičnim istupom Novice ipak pred zoru krenuše u napad, što je opisano na početku ove priče. Epilog po običaju ima više verzija, jer je svako bratstvo isticalo zasluge svojih junaka u ovom poduhvatu. Sigurno je samo to da je Smail-agi glavu odrubio Mirko Aleksić, a da je centralna ličnost zavjere bio Novica „srpska perjanica“, čija je desna ruka bio vojvoda Šujo Karadžić. Neki muslimanski hroničari su pisali kako je ovo bio sraman čin, jer su Drobnjaci smakli Smail-agu, iako su mu „dali vjeru“ za bezbjednost, zaboravljajući koliko su puta Srbi bili tako pogubljeni na prevaru. I samom popu Milutinu, ocu Novice Cerovića, paša Selmanović je dva puta potvrdio garancije za život ako dođe u Pljevlja, a onda ga tu posjekao, te je Novica ovom prilikom svetio i oca, iza kojeg osta kao nejako siroče.

Radost na Cetinju

Vijest o ishodu boja na Mljetičku sa radošću je primljena na Cetinju. Kada su Novica i Šujo sa još nekim glavarima donijeli Čengićevu glavu Njegošu, narodni guslar je to opisao ovako: „Cijela se prestonica sjazi / Nije šala Čengić kad dolazi / Pa svijema milo da ga vide/ I onoga ko mu glavu skide/…/ Pa se Njegoš s glavom razgovara: / „Dođe li mi, dođe Smail-aga / Nema toga na svijetu zlata / Da mi plati mojih devet brata / Do tvojega presječenog vrata.“ Drobnjaci vladici darovaše Čengićevo oružje i njegove rasne konje Brnjaša i Gavrana, a i on njih bogato nagradi, dajući uz to Novici i Šuju titule vojvoda, a Mirku Aleksiću titulu kapetana.

Priča se da je Smail-aga pred polazak u Drobnjak pitao čuvenog mudraca i vidovnjaka Mata Glušca da mu prorekne ishod tog pohoda. Mato mu uvijeno reče: „Vidim, čestiti ajane, da ćeš ovi put glavom doći na Cetinje i da će tvoji konji tu igrati i piti vode, a kol’ko ćeš se tu bavit, to ne vidim“.

Ali tu ovoj priči nije kraj. Premda je Ali-paši Stočeviću smetao Čengićev veliki ugled, pa se sumnjalo da je sa Njegošem kumovao zavjeri, on odmah u novembru diže vojsku od 3000 pušaka da osveti Smail-agu. Hasan-beg Resulbegović s tom vojskom popali Drobnjak, kojem se u pomoći nađe tek nešto Moračana i Bjelopavlića. Glavari nejač brzo prebaciše u Moraču, a što ne stigoše, kao i ranije, sakriše u pećine Petnice, Komarnice i Turije. Mešutim, kod Borove Glave turska sila opkoli malobrojne Drobnjake i natjera niz litice gdje mnogi stradaše. Nekoliko njih pod jednom gredom od mrtvih drugova načiniše šanac, odakle su odbijali napade dok je bilo džebane. Kad osvoji noć, sa isukanim sabljama krenuše u proboj, gdje svi izginuše sem jednog, koji u zoru krvav izbasa na Duži. Bješe to Jovan Memedović, imenjak i prezimenjak danas poznatog lica sa televizije. 

Tom prilikom Turci posjekoše 120 glava, koje odniješe da okite Čengićev grob u Lipniku. Smail-agini sinovi, Dedaga i Rustem-beg, uoči Božića 1841. s vojskom pohvataše oko stotinu Drobnjaka i otpremiše u Mostar. Tamo ih 96 posjekoše, među njima i sedam Cerovića.

Poslije ovih događaja Novica je prešao na Cetinje gdje ga Njegoš imenova za senatora i dade mu kuću i mlin u Rijeci Crnojevića. Sve dok se konačno njegovi Drobnjaci ne oslobodiše i ne pripojiše Crnoj Gori, Novica se u svim važnim bitkama na čelu vojske tukao sa Osmanlijama. Dok se bude govorilo o boju kod Župskog manastira i o Devet krvavih ostroških dana, spominjaće se ime Novičino. Tad on i vojvoda Mirko Petrović sa nešto družine nekim čudom spasiše mošti Svetog Vasilija i sakriše u Orju Luku. Godine 1856. Novica i vojvoda Miljan Vukov do nogu potukoše kolašinske Turke. Već sljedeće godine on sa 2000 Drobnjaka u borbama na Rudnicama, Manastiru, Crkvicama i Zagrađu potuče vojsku Dedage Čengića. Kad Turci 1859. udariše na Donji Kolašin potpuno ih razbi Novica s Drobnjacima i Moračanima. Godine 1860. evo opet Dedage sa vojskom da preko Brda udari na Rijeku – i opet ga dočeka i potuče Novica s jednim odredom Crnogoraca. Tad mu knjaz Nikola na kapu stavi brigadirski znak. I u pobjedi na Muratovici na čelu je Drobnjaka, a pod starost u nizu potonjih velikih okršaja s Turcima Novica je bio savjetnik u knjaževom štabu.

Novica Cerović je rođen 1800. godine, od oca popa Milutina i majke Stanice. Bi u kolijevci kad mu Turci posjekoše oca. Podizala ga je baba Simana, očeva strina, „otresita, rječita i čoečna žena“ i brižni stric Lazar. Knjigu je učio kod Uskoka Otaša Petrušića, a potom u Župskom manastiru kod Mostarca Panta Ćuka. Uz pismenost je imao hrabrost, zdrav razum i poštenje, pa mu već sa 18 godina sudbina tutnu krvav handžar u ruke i na leđa natovari teško breme seoskog kneza. Trezven i promišljen govorio je malo, ali zrelo i kao domaćin bio valjan ustalac. Ubirao je harač, potvrđivao presude i ugovore, određivao potre i umir, oglašavao naredbe vlasti i u svemu bio tačan i revnosan. Novica je bio srednjeg rasta, temeljit i širokih pleća, oči mu bile sivozelene, kao kod većine Drobnjaka.

Vremenom postade najznamenitiji sin čuvenog Drobnjakog plemena, a spadao je i u najistaknutije Crnogorce svoga vakta, među kojima je jedini imao titulu bana. Mudar na riječima i odmjeren u postupcima, bio je veliki autoritet i kod naroda i kod glavara. Vjerno je 40 godina služio gospodare Njegoša, Danila i Nikolu. Prvu Medalju Obilića Njegoš je njemu prikačio na grudi, te ga kao lucidnog i duhovitog čovjeka vodio na svoja putovanja po Evropi. Novica se ženio dva puta, prvo Gospavom od roda Todorovića iz Šipačna, a drugi put Ružom Medenicom iz Morače. Iz ova dva braka imao je osam sinova. Bio je skroman čovjek i nikad se nije grabio za kakvim turskim plijenom. U njegovoj kući sve je bilo prosto, k’o u najobičnijeg Drobnjaka. Jednom će reći: „Junaci za imanjem ne čeznu, nego za obrazom, a oboje – mnogo je“. Staračke dane Novica provede na svom prađedovskom ognjištu, gdje se o Savindanu 1895. upokojio prije ravno 130 godina. Sahranjen je u hramu Sv. Đorđa u Tušini.

Sukob na dvoru

Kad bi se u dvoru na Cetinju okupili glavari i vojvode, obično bi se razgovaralo o junaštvu Crnogoraca i prestižu Crne Gore među Srbima. Tako jedne prilike, dok se razmatralo da li su bolji Srbijanci ili Crnogorci, Novica je mudro ćutao, pa ga knjaz Danilo upita: „Šta ti misliš, Noko, koji su bolji?“ Novica kaza: „Gospodaru, oni u Srbiji su jači i bogatiji, pa su zato i bolji“. To Danila ražesti, pa skoči i poče prostački psovati i vrijeđati čuvenog vojvodu. Planu i Novica i poleće na knjaza, te ih drugi jedva smiriše i razvadiše. Od tog dana Novica zauvijek okrenu leđa Cetinju i preseli se u Moraču.

Smail-aga

Ismail Čengić je rođen u selu Jelašcima kod Kalinovika oko 1780. Već sa 20 godina spominje se kao zaim Presjenice kod Sarajeva. Ističe se tokom pohoda Sulejman-paše Skopljaka na gušenju Karađorđevog ustanka. Gatački muselim postaje 1812, sa sjedištem u selu Lipniku, gdje sagradi veliku kulu, a 1820. pod njegovu vlast dođe i Drobnjak. Sultan ga 1832. visoko odlikova zbog zasluga u slamanju pobune Gradaščevića i bosanskih begova. Umiri i pobunjeni Kolašin, a najveću slavu steče kad na Grahovu 1836. potuče Crnogorce. Govorilo se: „Da bi čojek, ko što junak bješe“. Smail-aga je bio temeljit čovjek, srednjeg rasta, riđokos, očiju zelenih, imao je bradu i brkove na rošavom licu od boginja. Sa tri žene je imao sedam sinova.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: glassrpske.com