Jedini šeširdžija na području Prijedora Petar Vujanović (82) raznovrsne kape izrađuje više od 25 godina.
Čiča Petar priča da trenutno ima više od stotinu sašivenih kapa i šešira čiju vrijednost procjenjuje na 2.000 maraka.
– Imam sašivene ruske kape i šubare. Njih niko u Prijedoru ne izrađuje osim mene, a možda ni i u Banjaluci. Imam kape
zvane “mice”, ljetne s mrežicama, radne kape, lenjinke, šešire, šajkače i razne šubare – priča Vujanović.
Dodaje da na kape “lenjinke” daje 10 godina garancije.
– Važno mi je da bude pravi kvalitet štofa i kvalitetna izrada svih kapa. Prodajem ih najčešće po cijeni od 7 do 10 KM, ali i za 5 maraka. Međutim, u posljednje tri godine skoro ništa nisam prodao. Zimus sam, eto, dvije kape prodao – priča Vujanović.
Slaba kupovna moć
Smatra da je za rijetku prodaju kapa odgovorna slaba kupovna moć ljudi.
– Loša je ekonomska situacija. Penzije su male; moja je tako malena da me je stid reći koliko iznosi. Ranije su se i kupovale kape. Sada ih ima i u kineskim radnjama, ali ti modeli ne odgovaraju našim ljudima – tvrdi Vujanović.
Priča da je nakon osnovne škole završio smjer za krojača u prijedorskoj Školi učenika u privredi.
– Završio sam školu za krojača teške konfekcije odnosno odjeće koja se šije po mjeri. Odmah, 1957. sam se zaposlio u “Pobjedi”, koja je kasnije postala “Borac”. Radio sam kratko i u Srbiji. Otvorio sam svoju krojačku radnju 1973. godine –
priča Vujanović.
Navodi da je u svojoj krojačkoj radnji obučavao učenike, ali da je posljednjeg učenika imao prije 42 godine. Ističe da
niko više ne želi da uči zanat za krojača te da i sada ima želju da prenese svoje vještine na mlađe generacije.
Ranjen kao dijete
Vujanović je godinama prodavao šešire i kape u centru Prijedora pored “Tržnice”.
– Sada odem rijetko, i to prvenstveno da kupim domaće mlijeko i popričam s ljudima. Slabo šta prodam – kaže on.
Vujanović je inače i invalid te za odlazak do grada koristi invalidska kolica. Priča da se zbog svog invaliditeta namučio kao dijete, ali da to nije bila prepreka za rad i uspjeh u životu. Ranjen je u Drugom svjetkom ratu, kada je imao četiri godine.
– Čuvao sam stoku s bratom na Pašincu 1942. Pala je granata, čiji me geler pogodio u koljeno, pa mi je ta noga ostala
kraća – priča Vujanović.
Dodaje da mu se rana na nozi inficirala te da je više od dvije godine trajala borba da sačuva nogu i život.
– Tri mjeseca nakon što sam ranjen umrla mi je majka, a otac je bio u ropstvu. Sestra i tetka su me nosile u pet sela kod travara i svi su rekli da ću umrijeti. Tri puta su mi svijeću palili i onda se neko sjetio da rasijeku ježa i stave preko moje rane. Crvi su prešli u svježe meso ježa i tako me to spaslo – prisjeća se Vujanović.
Zbijeg
Navodi da ga je starija sestra nosila i čuvala tokom zbijega na Kozari.
– Našla su nas tri njemačka vojnika, ali naišao je njemački doktor, uhvatio me i dao mi neku injekciju zbog moje
ranjene noge. Vjerovatno nam je taj doktor spasao živote – smatra Vujanović.
Prisjeća se da mu je otac napravio štake nakon što se vratio iz ropstva. Dodaje da ga je maćeha othranila i da mu
je to bila druga majka. Navodi da teškog posla nije bio pošteđen iako je iamo kraću nogu, te da je sa ocem išao i na njive.
– Samo kada se sjetim kako me je konj nosao po oranju, ali raditi se moralo. Na štakama sam išao i u školu.
Operisan sam 1956. u Sarajevu i noga mi je produžena tri centimetra. To je bilo najviše produženje u BiH prije rata.
Nakon produženja ta noga je ostala kraća 22 centimetra od druge – kaže on.
Uvijek bio nemiran
Dodaje da je naredne godine zauvijek ostavio štake te počeo da hoda uz pomoć ortopedskih cipela.
– Uvijek sam bio nemiran bez obzira na štake i kraću nogu. Otac mi je govorio da bih ja ostao bez glave da nisam ostao bez noge, jer sam toliko bio nemiran – priča uz osmijeh ovaj veseli starac.
Zaključuje da ne voli da priča o lošim stvarima te da uvijek bira dobro raspoloženo društvo i vesele teme.
Traži ženu koja bi mu pomogla
Petru Vujanoviću je prije godinu dana umrla žena. O njemu brinu dvije kćerke koje žive u blizini, ali nedavno je Petar dao oglas u kojem traži pomoć.
– Tražim stariju ženu kojoj bih dao besplatno da koristi stan pored moje kuće, a zauzvrat da mi skuva i pomogne – kaže on.
Navodi da nema namjeru da se ponovo ženi te da mu je samo potrebna pomoć u kućnim poslovima.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: srpskainfo.com
