Osnovnu školu je upisao u Loparama, gdje je i živio, ali se sticajem okolnosti, sa porodicom, jako brzo preselio u Trnovu, gdje je nastavio školovanje. Ubrzo zatim školovanje je nastavio u Suvom Polju, a kasnije u Bijeljini.
„U Suvom Polju sam stekao drugare i kroz društvo, u trećem razredu osnovne škole, upisao sam osnovnu muzičku školu. Tada se pojavila ljubav prema muzici. Moj djed je svirao harmoniku, pa se može reći da sam ja na neki način nasljednik. Majka mi je već radila u muzičkoj školi, tako da je to možda bio još jedan od razloga“, započeo je Savić razgovor za portal Dešavanja u Bijeljini.
Goran Savić
Kako navodi, nije bio neki pretjerani talenat, ali je svojim trudom i radom u roku završio i osnovnu i srednju muzičku školu.
„Vremenom se ljubav prema muzici, odnosno sviranju ugasila. Nemam više ni osjećaja za sviranje. Nisam zaboravio neke osnovne stvari, naravno, to je nešto što se ne zaboravlja, ali bi mi trebalo vremena da se pokrenem da bih mogao da sviram. Iskreno, sada i nemam neku pretjeranu želju za harmonikom, jer sam odavno krenuo nekim drugim putem i prošlo je već dosta godina otkako sam završio školu“, iskren je Savić.
Kada ljubav prema kameri zamijeni ljubav prema harmonici
Ljubav prema kameri se pojavila spontano i, kako i sam kaže, takoreći odjednom. Završio je treći razred srednje muzičke škole i odlučio je da proba nešto novo.
„Završio sam treći razred srednje škole. Na raspustu se pojavila želja da se oprobam u nečemu drugačijem i, sticajem okolnosti, to je bila baš kamera. U mojoj porodici niko prije nije radio u televiziji, jedino brat, ali poslove koji nemaju veze sa snimanjem i televizijskim programom. Želio sam da vidim da li se pronalazim u tome, a to se sve i ostvarilo. Raspust sam proveo na obuci u TV HIT u Brčkom. Svaki dan sam pomalo učio, ali ne samo kameru, već i montažu i režiju, cijeli lanac“, objasnio je Savić.
Kako kaže, starije kolege su imali sluha za njega kao neiskusnog novog mladog kolegu.
„Kad sam došao na obuku, bukvalno nisam znao ništa, bio sam kao i svako dijete, znao sam oko telefona, ali nikad nisam radio sa kamerom. Sve kolege su imale želju da prenesu znanje na nekog mlađeg, tako da se polako rađala ljubav prema kameri. Mene nikad nije bilo sramota da pitam, ali, ono što su kasnije uvidjele i druge kolege, ja čitam ljudima sa lica ili gledam šta rade i na taj način učim, a pitam samo kada baš imam neku dilemu ili nešto ne mogu da razumijem“, rekao je Goran za Dešavanja u Bijeljini.
Sve je učio i znao pomalo, ali se vremenom kamera izdvojila i postala sastavni dio njegovog života, tako da je i dan danas na prvom mjestu. Imao je priliku da radi i televizijske emisije, pa su mu, kada su vidjeli da ima smisla i za to, dozvoljavali da ih i sam radi.
„Kad je škola počela, s obzirom da je televizija u Brčkom, bilo mi je daleko da bih nastavio da radim, a i vremenski nisam mogao da se uklopim. Škola je tada bila na prvom mjestu. Međutim, ostao sam u kontaktu sa kolegama i ubrzo nastavio obuku na TV Slobomir. Ja sebe nisam smatrao profesionalcem, niti sam mislio da sam nešto naučio i napravio kroz par mjeseci. Tada sam razmišljao da bi bilo lijepo da naučim da radim sa kamerom i fotoaparatom čisto da znam za sebe, pa bih poslije mogao da radim privatno. U glavi još uvijek nisam imao da mi jasan pravac bude rad na televiziji. Sa kolegama iz televizije Slobomir sam radio na terenu i opet je bila kamera na prvom mjestu, a montaža i režija usputni posao“, istakao je Savić.
Posao kao vrsta opuštanja
Kroz par mjeseci, krajem srednje škole, ponuđeno mu je da radi na televiziji, što je objeručke prihvatio. Kako kaže, tada mu već nije bilo teško da uklopi školu i posao. Ukoliko je prva smjena, na televiziji bi radio drugu smjenu na terenu i obrnuto. Vikende je provodio po cijeli dan na poslu i terenu.
„Kolege su bile zadovoljne mojim radom. Tu sam radio nekih godinu i po dana, kada je ta ljubav i prešla na prvo mjesto i polako postala profesija. Poslije toga sam odlučio da radim privatno i da usavršavam svoje znanje. Sve vezano za video, fotografiju, montažu što sam dotad naučio, sam „prenio na papir““, objasnio je Savić.
Goran ističe da voli da radi i terenski posao na televiziji, ali i privatna slavlja. U oba slučaja na prvom mjestu je svakako profesionalizam, odgovornost i kreativnost, a ovakvu vrstu posla prate i lijepa druženja sa kolegama.
„Ako bih morao da biram, nekako mi je televizijski posao na prvom mjestu i posljednjih godina posao mi dođe neka vrsta opuštanja. Nemam tu neku presiju, jer volim ono što radim. Ako vi idete na posao radi reda ili ustanete i Boga molite da ne odete na posao, bolje nemojte to raditi ukoliko možete da birate. Ja tako gledam na posao i radim ga zato što to volim. U televizijskom poslu pronalazim sebe“, iskren je Savić.
Goran sada radi kao snimatelj u BHRT, a svoje slobodno vrijeme koristi da se potpuno relaksira i da ne robuje svojim znanjem i poslom.
„Svoje slobodno vrijeme slabije posvećujem kameri i fotoaparatu. Kada idem na neki izlet s društvom, nemam naviku da nosim opremu, naročito sada kada imaju dobre kamere na telefonima. Ne želim da sebi stvorim tu vrstu obaveze, da ne bi možda negdje došlo i do zasićenja. Pored kamere, volim da putujem. Sa društvom, kad god smo u prilici, posjećujemo utakmice Crvene zvezde. Obožavam motore i, kad god naše društvo uhvati vremena, organizujemo neki izlet i pravimo ture po zemlji i regiji. Po kilometraži, nijedna tura koju smo obišli motorom nije velika. Išli smo recimo u Srbiju, na Zlatibor. Išli smo u Hrvatsku, a ljeto koristimo i da obilazimo moto skupove“, rekao je Savić.
Volio bih da spojim dvije velike ljubavi – posao i putovanja
Jednom dvadesetsedmogodišnjaku koji ima već više od decenije iskustva u televizijskom poslu, jedino što nedostaje u ovom pozivu je više terenskih putovanja, odnosno terena u drugim gradovima i državama, čime bi spojio lijepo i korisno i dvije velike ljubavi.
„Kada pogledam s ove distance, mislim da dovoljno znam za svoje godine. Slušajući i učeći od starijih kolega, dosta dobro sam naučio da radim svoj posao. Ono što mi generalno nedostaje kroz posao, a što volim, su putovanja. Najviše bih volio kada bih mogao da radim ovaj posao, a da sam svaki dan u drugom mjestu, neki više širi terenski rad. Ovako smo svi u jednoj zajednici, jednom gradu, svaki dan su približno isti tereni. Nekog prostora za kreativnost u manjoj ili većoj mjeri imam samo kada radimo neku reportažu izvan grada. To je nešto drugačije od svakodnevnog posla i to je nešto gdje se čovjek može opustiti i raditi s ljubavlju. Svakodnevni tereni nemaju neke kreativnosti, sve je to jednostavno više šablonski rad“, iskren je Savić.
Profesionalnost na prvom mjestu
Veliki pečat na njega je ostavio period poplava 2010. godine, kada je on još uvijek bio nov u poslu, a opet dovoljno iskusan da sa kolegama radi na terenu.
„Upečatljiv mi je bio period poplava. Radio sam poplave koje su bile 2010. godine i to je za mene bilo potpuno drugačije iskustvo od svega. Od malih nogu nemam nikakav strah, ali je to istovremeno bio i strah i neki čudan osjećaj, prvi put se susrećeš sa poplavama, a ne znaš šta te čeka. Gledaš ljude kojima su poplavljene kuće i treba da uzmeš izjavu od njih, a šta da ti oni kažu kad se sve vidi. Slika govori sve. Opet, s druge strane, morate biti profesionalni u svakom smislu i na svakom mjestu“, ispričao nam je Goran i dodao da se tada prvi put susreo sa vožnjom u helikopteru koju nije mogao da bira.
„Nisam imao strah od visine, helikoptera i letenja, ali opet, adrenalin je radio. Nismo imali ni pripremu, ništa. Samo smo ušli s kamerom i to je to. Nismo znali kakav će nam biti osjećaj. Kada smo gledali Semberiju iz vazduha, ta slika… sve je bilo tužnije nego što smo imali priliku dotad da vidimo. Tek smo u tom momentu mogli da sagledamo koliko je sve to katastrofalno bilo. To mi je ostalo urezano, s obzirom da sam se mlad našao u takvoj situaciji“, zaključio je Goran.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com