7. aprila1943 umro je srpski pisac i diplomata Jovan Dučić, član Srpske kraljevske akademije, čija je lirika – izuzetne versifikacije, jezika i plastičnosti slika – udarila pečat srpskoj poeziji u prvoj polovini 20. vijeka.
Diplomirao je prava u Parizu i od 1912. do 1941. bio ambasador kraljevina Srbije i Jugoslavije u velikim evropskim gradovima. Dugo poslije oslobođenja zemlje komunističke vlasti su nastojale da ga ignorišu kao stvaraoca zbog njegovog političkog opredjeljenja, lijepeći mu posmrtno, s vremena na vrijeme, etiketu "velikosrpskog nacionaliste".
Tokom Drugog svjetskog rata među prvima je ukazivao na zločinačku prirodu ustaške Nezavisne Države Hrvatske i stravični genocid nad Srbima. Njegove kosti su tek 22. oktobra 2000. godine, po njegovoj želji prenesene u rodno Trebinje, a umro je u Geri u SAD, u emigraciji.
Već prvom zbirkom – "Pesme", objavljenom 1901. u Mostaru, predstavio se kao nadahnut liričar i pjesnik obuzet temama bola i usamljenosti, ljubavi i smrti. Pisao je i prozu ("Jutra sa Leotara"), putopise ("Gradovi i himere", "Pismo iz Ženeve", "Pismo s Alpa", "Pismo iz Španije"), eseje ("Blago cara Radovana", "Moji saputnici", "Staza pored puta"), studije ("Grof Sava Vladislavić"), istorijske spise ("Vjerujem u Boga i u srpstvo").
Izvor: desavanjaubijeljini.com
