Prije više od sedam godina, ideja za osnivanjem Grafičkog studija “Pixel” u Bijeljini došla je od činjenice da niko do tada nije imao odnos između grafičke pripreme i proizvodnje. Borjan Divljanović, vlasnik “Pixela” kaže da su oni “hibridni model” i kao takvi su i predstavljani širom regije – kao nešto novo i drugačije.
“Ranije se dešavalo da klijenti dobiju fajlove i s njima treba da priđu procesu štampe ili izrade u grafičkoj oblasti, bez savjetodavne podrške. Često su klijenti plaćali skuplje ili su dobijali nešto lošije proizvode. Problem je bio što klijenti ne poznaju materijale, procese… a nekad dobiju i loše fajlove. Onda smo mi napravili proces koji je podrazumijevao proces od brendinga, dizajniranja, do same izrade i realizacije, bez prljave tehnologije u obradi. Većina naših proizvoda je digitalnog procesa, ali osnova svega je grafički dizajn. Bez grafičkog dizajna, ovo je neodrživo”, započeo je Borjan razgovor za portal Dešavanja u Bijeljini.
Kada su se razvili kao firma, krenuli su u edukacije – besplatno edukovanje mladih ljudi koji će se ovim ili sličnim poslom baviti u budućnosti.
“U prošloj i pretprošloj godini imali smo preko šest do sedam pojedinačnih edukacija unutar samog “Pixela”, dok su neke bile i u drugim firmama. Odradili su i testnu edukaciju koja je bila uspješna, a mladi su bili oduševljeni, tako da smo zadovoljni i njihovom reakcijom”, kaže Borjan.
Sjećajući se rada u drugoj firmi, Borjan kaže da je tada grafički dizajn bio misaona imenica, ljudi nisu znali šta je to ustvari.
“Tada se sve svodilo na stare fajlove, stare pripreme i, u suštini, bilo je nas par u gradu koji smo kao mlađi krenuli da radimo nešto po tom pitanju. Ponekad bi se pojavio neki dobar logo, neka dobra priprema kataloga ili nečega drugog. Najveći poraz je bio kada uložiš vrijeme da nešto napraviš, a klijent dođe i “obriše”, odnosno želi da vrati kako je bilo. To se sve vremenom mijenjalo. Mnogo toga je ubrzalo postojanje i popularizacija društvenih mreža. One su u prvi plan izbacile grafički dizajn. Dosta toga se generiše automatski, ali mogu reći da je to bila ubrzana popularizacija grafičkog dizajna. Što se tiče štampe, moram reći da je u Bijeljini kao digitalna, zaživjela u mojoj bivšoj firmi”, objasnio je Borjan.
“Pixel” je počela da postoji na Borjanovim “leđima”. Poslije su došli Momir, Đole, a onda na kraju i Ana. Borjanova supruga je zadužena za knjigovodstvo, dok su njih trojica, odnosno njih sad već četvoro, zaduženi za dizajn.
“Ono što je nas održalo je naša otvorenost. U svakom momentu jedan drugom smo mogli da kažemo kad nešto ne valja. Volio bih nekad da izmjerim sate koje provodimo u komunikaciji i pokazujemo jedan drugom šta smo novo pronašli, šta smo novo naučili. Jedan je na tutorijalu koji je čisto vezan za marketing, drugi je na tutorijalu za video produkciju, treći na tutorijalu u vezi softvera. Stalno plaćamo tutorijale i to je u suštini “prokletstvo” dizajnerskog posla – nikad nećeš nešto završiti i zaokružiti. Do sad smo imali energije da to “guramo” i mijenjamo, da postupno ubacujemo nove stvari, mijenjamo tipografije, mijenjamo način dizajna… Ono što ne mijenjamo je način dizajna loga kakav je od početka– tri prijedloga za svaki logo. U tom procesu, ideje su jedinstvene. Svako radi svoje, ali jedni drugima uskačemo sa prijedlozima šta bi moglo biti bolje. To je ta komunikacija. Timski. Mislim da jedinka nikad ne može pobijediti tim”, iskren je Borjan.
Ono što ga čini srećnim i što smatra svojom pobjedom je što je “Pixel” sve manje “on”, a sve više njegovi saradnici.
“Najveća moja pobjeda će biti, što već jeste u dosta momenata, da ljudi traže Momira ili Đorđa, a sve manje ljudi traži mene za razgovor. To je prava pobjeda svakoga ko vodi neki sistem, firmu ili bilo šta. Sve ostalo su porazi. Ukoliko sve zavisi od vas, onda firma ne može opstati. Momir i Đorđe su dosta mlađi od mene i oni donose nešto novo i neku energiju i sve dok dolaze novi ljudi, mladi ljudi biće i nove energije”, ističe Borjan za Dešavanja u Bijeljini.
Sve odluke koje su donose u “Pixelu”, donose se zajednički i bez pritiska. Borjan kaže da on ne nameće ni koliko će raditi, ni šta, ni koliko će se širiti, već da je to odluka njihove zajednice, jer njihov posao nije posao gdje se ulaže “friški” napor, već se ulaže kreativni napor i da on zahtjeva dodatnu komunikaciju i razumijevanje između njih.
Do prije godinu dana nisu imali praktikante, a sad imaju dogovor sa FTN u Novom Sadu da njihovi studenti dolaze u “Pixel” na praksu.
“Iz FTN su nam se javili i zahvalili se, jer dnevnici naših praktikanata koje nose nazad na fakultet, pokazuju da naši praktikanti rade, da su uključeni u process. Naši praktikanti rade sa nama rame uz rame, dizajniraju sa nama, neka njihova rješenja ponudimo i klijentima. To je razlika između praktikanata koji su kod nas i praktikanata koji odu negdje drugo, gdje ih prime na praksu kako bi samo “nosali papir” ili nešto slično”, objašnjava Borjan za Dešavanja u Bijeljini i dodaje da su mladi kao nikad zainteresovani za grafički dizajn, što govori i statistika FTN.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
