“Ko će da nas liječi?”, pitanje je koje se sve češće može čuti u javnosti. Veliki broj ljekara odlazi u inostranstvo ali ovo nije priča o njima. Ovo je priča o mladim ljekarima koji ostaju. Jedna od njih je i dr Branka Dakić, specijalista dječije hirurgije iz Bijeljine.
Kada se, kao gimnazijalka sa Vukovom diplomom u ruci našla pred izborom fakulteta i zanimanja, 18-godišnja Branka je već znala da želi da bude ljekar.
“Iako moj put nije bio “klasičan”, jer sam išla u bijeljinsku gimnaziju, a ne u srednju medicinsku školu, znala sam da želim pomagati ljudima. Gimnazija mi je pružila potrebno znanje, ali i širinu neophodnu u radu s ljudima, a Medicinski fakultet u Beogradu bio je prirodan izbor”, započinje priču dr Dakić.
A da je izbor zaista bio prirodan, najbolje pokazuje i njen uspjeh tokom studija. Bila je stipendista zadužbine Univerziteta u Beogradu i Fondacije “Milan Jelić”, a Medicinski fakultet završila je među najboljima u generaciji sa prosječnom ocjenom 9,78.
“Imala sam tu privilegiju i sreću da se zaposlim u bolnici u svom gradu. Od 2013. godine sam dio tima bolnice “Sveti vračevi”, a nakon tri godine prakse odlučila sam se za specijalizaciju. Jedan od razloga zašto je baš dječija hirurgija bila moj izbor jeste dr Mikajlo Lazić, njegova posvećenost poslu i ogromno znanje koje posjeduje, a koje je uvijek nesebično dijelio sa mnom. Od početka je bio podrška na koju uvijek mogu da računam”, kaže dr Dakić.
Branka kaže da ni nakon završene specijalizacije, baš kao ni nakon završenog fakulteta, nije imala dilemu.
“Vratila sam se u svoj grad i u svoju matičnu zdravstvenu ustanovu, kako bih stečeno znanje iskoristila da pomognem svojim sugrađanima”, priča dr Dakić koja sada, zajedno sa dr Mikajlom Lazićem, dječijim hirurgom i pedijatrom, vodi Odsjek dječije hirurgije.
Iako je odlazak u inostranstvo i za nju, kao i za mnoge mlade ljekare, bio jedna od opcija, dr Dakić tu opciju nije dugo razmatrala.
“Znala sam da želim da ostanem ovdje, u svojoj zemlji, u zemlji koja me je školovala, stipendirala, gdje sam završila specijalizaciju i zaposlila se. Izazova uvijek ima, poziv ljekara po tome nije izuzetak, ali zbog odgovornosti za nečije zdravlje mi ljekari smo uvijek, rekla bih, malo više izloženi. Ali to je specifičnost profesije koja ne zavisi od meridijana na kom liječite. Nije uvijek lako, ali je lijepo”, kroz osmjeh kaže ona.
Medicina je za nju poziv, a ne zanimanje.
“Ljekarski poziv prepun je izazova i zahtjeva mnogo predanosti i požrtvovanosti. Naravno, učenje i usavršavanje nikad ne prestaje jer to je nešto što je naša obaveza i što pacijenti zaslužuju. Nije rijetkost da i nakon dolaska s posla razmišljamo o svojim pacijentima, da se preispitujemo, ali kada vidite nasmijano lice kome ste pomogli, znate zašto to radite i znate da sve to vrijedi”, kaže dr Dakić.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: noviglas.info
