DOC. DR IVANA MALETIĆ SEKULIĆ: Osmijeh pacijenta je najveći poklon (video)

Doc. dr Ivana Maletić Sekulić, doktor medicinskih nauka i kandidat za odbornika u Skupštini grada Bijeljina ispred Socialističke partije pod rednim brojem 5 bila je gost emisije „Oko u Oko“ portala Dešavanja u Bijeljini.

Ivana Maletić Sekulić je doktor medicinskih nauka, magistar defektoloških nauka, diplomirani defektolog, surdoaudiolog, rođena je 1979. godine u Zemunu. Osnovnu i srednju školu završila je u Bijeljini, diplomirala je na Defektološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu 2002. godine sa prosjekom 9,4. Student generacije na prvoj godini fakulteta, državni stipendistva sve vrijeme svog školovanja. Magistrirala na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju u Beogradu 2010. godine, a 2020. godine doktorirala na Fakultetu zdravstvenih nauka Univerziteta u Kragujevcu. Nakon bogatog radnog iskustva, 2018. godine vraća se u svoj rodni grad i počinje da radi u javnoj zdravstvenoj ustanovi Bolnici „Sveti Vračevi“.

„Najljepše i najteže pitanje je ko je Ivana Maletić Sekulić… Ja sam majka dvoje maloljetnih djece, Petra i Minje. To je moj najveći ponos i pored toga što sam majka, koja je najljepša i najodgovornija uloga ja sam humanista, ja sam defektolog, neko ko voli da pomaže ljudima od početka svog, da kažem postojanja, sa drugarima uvijek sam voljela pomagati drugima i nekako to je bio moj profil koji sam izabrala u budućnosti – završavanje Defektološkog fakulteta i pomaganje ljudima sa posebnim potrebama, jer i sam sam neko koje imao posebne potrebe, imam problema sa rukama i cijeli život znam kako je to biti drugačiji i šta znači biti drugačiji i koliko znači podrška prijatelja, koliko znači podrška porodice i koliko znači podrška lokalne zajednice“, ispričala je Maletić Sekulić.

Ona kaže da ljudi kliničke surdoaudiologe obično miješaju sa sestrama, sa doktorima, a to nije baš tako.

„U stvari, mi nismo ni sestre, mi nismo ni ljekari, mi smo surdoaudiolozi. Surdoaudiolog je osoba koja završava Defektološki fakultet, odnosno sada Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, smjer surdoaudiologa. Mi se dijelimo na dvije grupacije – na kliničke surdoaudiologe, to su ljudi koji rade u domovima zdravlja, u bolnicama i u kliničko-bolničkim centrima i bavimo se dijagnostikom sluha i govora i imamo pedagoške surdoaudiologe koji se bavi sa djecom sa poteškoćama u razvoju u specijalim školama. Te dvije grupacije su na istom fakultetu, ali radimo potpuno dva različita posla. Ja sam klinički surdoaudiolog i nas je ukupno 19 na teritoriji Srbije i Republike Srpske, znači jako mali broj. Ovim putem bih pozvala mlade ljude da se malo više raspitaju o Defektološkom fakultetu, jer je to human posao, mi se bavimo djecom sa slušnim oštećenjima, bavimo se dijagnostikom i prevencijom sluha i, konkretno, u Bolnici radimo svu vrstu dijagnostike slušnog oštećenja. Ono što je jako važno, bavimo se i neonatalnim skriningom koji je u današnje vrijeme velika potreba, zato što smo svjedoci nezdravog načina života uticaja spoljašnje sredine i imamo veliki broj djece koja ne progovaraju na ranom uzrastu kada bi trebalo, od prve do treće godine. Sa neonatalnim skriningom, mi postižemo da otkrijemo ukoliko postoji neki slušni problem, otkrivamo ga odmah po rođenju, znači 24 sata po rođenju, beba se detektuje i onda shodno tome idemo u neke dalje akcije. Moram da naglasim, da pomenem da je naša Bolnica druga u Republici Srpskoj koja je uvela neonatalni scrining. Moj otac, doktor Maletić, imao je viziju još prije 15 godina da uvede tu metodu, kao neophodnu metodu, koju svaka beba po rođenju prođe. Ja sam ponosna na to i želim da idem njegovim stopama, znači, gdje je on stao da ja produžim, a to je da taj naš surdoaudiološki kabinet podignemo neki viši nivo“, objasnila je Maletić Sekulić.

Kako kaže, najveća odgovornost je raditi sa djecom.

„Jako je teško raditi s djecom, zato što je to jako velika odgovornost, jer mi radimo sa djecom… kada vam dođe dijete od pedijatra i roditelj kaže poslao ih je pedijatar, dijete ne razvija govor. Kada dijete ima 4, 5 i 6 godina, vi možete lakše dijagnostifikovati njegov slušni problem, ali ako se radi o djetetu koje ima godinu dana, dvije godine, onda je tu procjena samog surdaoaudiologa izuzetno velika i važna da nekim neverbalnim metodama procjeni kakvo je stanje, kakav je sluh tog djeteta, zatim nekim objektivnim metodama putem timpanometrije, audiometrije da procjeni stanje djeteta i da takvo dijete pošalje pravovremeno kod ljekara specijalisti za uho-grlo-nos, koji dalje dijete šalje na dodatnu obradu ukoliko se javi potreba za tim. Najveći problem nam je, svakako, roditelj koji teško prihvata da mu kažete da dijete ima neki problem, pogotovo da dijete ne čuje. Mislim da je tu prevelika uloga i prevelika odgovornost samog surdoaudiologa, da objasni roditelju i da ga uputi na pravi put i da jednostavno vama roditelj vjeruje. To je ono što je najbitnije, da imate povjerenje u roditelja, da se postavite i tako se postavljam prema svakom djetetu za ovih svojih 20 godina, da kažem bogate karijere, da svako dijete može biti moj Petar ili moja Minja. Znači, apsolutno se ponašam prema svakom svom pacijentu, malom pacijentu onako kako bi se ponašala prema svojoj djeci. I tada sam sigurna da radim pravu stvar. Najljepše mi je kada me dijete zagrli, kada me poljubi, kada dobijem njegovo povjerenje, ja sam već pola posla uradila. Zašto vam to kažem? Zato što od sluha zavisi razvoj govora, jer bez razvoja govora nema razvoja mišljenja. Samim tim, to dijete stavljamo u neku vrstu intelektualnog ropstva, a mi želimo kao surdoaudiolozi da radimo na prevenciji, znači želimo da podignemo svijest o značaju sluha, želimo da odvažimo roditelje da se ne stide i ne srame doći u Bolnicu i reći „izvinite, pomozite mi, imam osjećaj da moje dijete ne čuje, da moje dijete ne razvija govor dovoljno“. Želim ovim putem da pozovem roditelje da, ukoliko primijete da sa njihovim djetetom nešto nije u redu po pitanju govora, da me slobodno nađu, ja ću svakako dati sve od sebe da im pomognem i da pomognemo djetetu. Eto, to je moja misija“, iskrena je doc. dr Maletić Sekulić.

Prema njenim riječima, osmijeh pacijenta je najveći poklon.

„Osmijeh jeste najveći poklon i najveći dar koji neko može da vam pruži. Smatram da osmijeh ništa ne košta, a puno znači. I sami smo svjedoci da živimo u jednom jako teškom vremenu, da su ljudi jako nesretni, da su ljudi zakupljeni svojim problemima, svojim brigama, i teško je vidjeti nasmijenog čoveka, pogotovo kod nas, u Bolnici, jer čime je neko došao u Bolnicu, znači da mu nešto nije dobro, znači da ima neki problem. Jako je važno da i takvim ljudima, koji dođu tužni, nesretni, da im izmamite osmijeh na lice. Da li će to biti zato što ste im pomogli u stručnom dijelu, jer ste ih zagrili ljudski, kao čovjek, to je sasvim nebitno, ali moj cilj i moja misija je da svaki pacijent, koji uđe u moju ambulantu, izađe sa osmijehom. Bez obzira o kom se radilo, da li se radi o starim licima, da li se radi o mladim licima ili se radi o djeci. Za mene je osmijeh najveći poklon koji mogu da dobijem“, rekla je Maletić Sekulić.

Ona smatra da smo zaboravili svoju humanu stranu…

„Svjedoci smo da smo zaboravili onu humanu stranu i ja stalno svoje kolege podsjećam da smo mi tu radi pacijenata. Niko u našu Bolnicu ne uđe zato što mu je dobro. Svako kom je dobro ode u kafanu, ode i druži se, izađe napolje, ali niko kome je dobro neće doći sigurno u Bolnicu da nekoga od nas maltretira oduzma naše vrijeme. Ja stalno kolege podsjećam da smo mi tu radi pacijenata, a nisu pacijenti tu radi nas. I naša veličina je ako mi pomognemo čovjeku, a uz sve to, da mu pokažemo empatiju. Da, mi svi treba da budemo profesionalci, ali, prije svega, treba da budemo ljudi. I reći ću samo jednu anegdotu. Kada sam ja prije 20 godina završila svoj fakultet, pošto je otac moj isto ljekar specijalista za uho-grlo-nos, pitala sam ga samo jednu stvar: Kako ću znati da nisam pogriješila prema pacijentu? Rekao mi je jednu rečenicu: „Kada svakog pacijenta budeš gledala kao mene ili svoju majku, nećeš pogriješiti“. I ja zaista svakog svog pacijenta gledam kao svog roditelja i znam da ne griješim. I molim svoje sve kolege koji su zdravstveni radnici, koji su zdravstveni saradnici da se tako ophode prema pacijentu, jer i nama će biti ljepše, a naravno i našim pacijentima“, iskrena je Maletić Sekulić.

Kandidat je za odbornika u Skupštini grada Bjeljina na listi Socialističke partije pod rednim brojem 5. Rekla je da je ostvarana žena i privatno i poslovno i smatra da je sada njen puni kapacitet kada može da pružim nešto ovom gradu.

„Smatram da svojim idejama mogu da pomognem da se ovaj grad unaprijedi, bar u ovom zdravstvenom dijelu i da kažem socijalnom, zato što sam ja i profesor na Univerzitetu Bijeljina, na Fakultetu za psihologiju i na Fakultetu za sestrinstvo i stalno se susrećem sa mladim ljudima i mislim da mladim ljudima treba vođa, mladim ljudima treba neko ko će da ih povedi u one dobre stvari i smatram da ću ja svojim primjerom, ako budem odbornik u Skupštini Grada Bijeljine, moći svojim primjerom da dam na značaju mladim ljudima, da pokažem da ne moraju samo muškarci da budu u politici, nego da su i žene jako važne i boriću se za prava i jednakost svih, jer to je neka moja misija. Boriću se protiv nad ženama, jer jako malo o tome pričamo, a svjedok sam, pošto radim u zdrastvenoj ustanovi, da takvih je primjera jako puno. Iz tog razloga sam se odlučila da uđem u politiku, jer u mojoj ambulanti prođe 3.400 ljudi godišnje. To je, po meni mali broj, u smislu da me čuju široke narodne mase, a mislim da itekako imam šta da kažem u Skupštini. Smatram da treba da se digne intelektualna masa – dosta nam je intelektualnih patuljaka. Želim ljude koji imaju šta da kažu, želim da u budućoj Skupštini vidim mlade, odgovorne ljude koji imaju volju, koji imaju želju i koji imaju znanje. To je jedan od razloga zbog čega sam se ja uključila u politiku“, objasnila je doc. dr Maletić Sekulić.

Ona smatra da su zdravstveni radnici potrebni politici i politika njima.

„Ja pričam o politici u nekom užem smislu, o politici zdravlja, o politici socijalne kategorije. Mislim, da mi kao zdravstveni radnici prvenstveno treba da se bavimo poslom kojim se bavimo, ali smo nekako i u stalnom kontaktu sa velikim brojem ljudi i nekako osluškujemo te potrebe koje su evidentne i problematične kod naših pacijenata i smatram da mi i treba da budemo u toj Skupštini, zato što ćemo da kažemo probleme naroda da iznesemo iz zdravstvenog ugla. Smatram da ja nisam dovoljno kompetentna da pričam o ekonomiji, da pričam o nekim drugim stvarima, ali sam itekako kompetentna da pričam o zdravstvu, itekako sam kompetentna da pričam o psihologiji, odnosno o stanju ljudi i njihovom emotivnom statusu, zato što je to nešto što je moja struka i kad bi svako iz svoje struke dao svoj maksimum, mislim da bi ovom gradu bilo bolje. Ja ću podržati svaku ideju, bez obzira o kojoj političkoj partiji se radi, svaku ideju mladog čovjeka ću sigurno podržati i neću je opstruisati, jer smatram da samo tako, ako smo ljudi, i ako smo mi svi uspješni, nemamo razloga da budemo ljubomori jedine na druge, nego ćemo se truditi da podržavamo ideje mladih ljudi, da podržavamo ideje koje su za dobrobit našeg grada za dobrobit naše Semberije. Smatram da ima vrlo kvalitetnih ljudi i u našoj stranci, a takođe, i u drugim strankama. I želim da podržim mladost i želim da podržim znanje“, istakla je Maletić Sekulić.

Kako kaže, doktor u politici treba da bude baš iz navedenih razloga.

„Upravo da da iz svog aspekta, zdravstvenog ugla, da da damo projekte. Ja sam neko ko se bavi humanitarnim radom, znači, bila sam u Srbiji, dok sam živjela, bila sam u jednoj kampanji „Hear the World“, to je najveća svjetska kampanja koja podiže svijest o značaju sluha. Znate, nigdje vas više neće ljudi čuti nego kada izađete i glasno govorite, kada kažete svoje stavove i kada imate ideje. Jedna od ideja koju bih ja predložila, a ne može da predloži ekonomista, jer njega to ne boli, on ne zna šta fali čovjeku koji je u kolicima, odnosno koji je invalid, on ne zna šta nedostaje čovjeku koji je gluv… Naprimjer, nemamo nijednu klupu za invalide. To je nešto što je jako tužno. U svakom većem gradu vi imate čovjeka koji je u invalidskim kolicima, ali vi njega ne odvajate i niste ga odvojili od normalnog čovjeka kada mu napravite jednu klupu za invalida koju sam ja u svijetu viđala i taj čovjek se osjeća ravnopravno među svima nama. Ljekari, i ja kao surdoaudiolog, mi se zalažemo za jednakost svih ljudi, da svi ljudi imaju pravo na školovanje. Ja kažem, djeca sa posebnim potrebama. Ne, to nisu djeca sa posebnim potrebama, to su djeca sa potrebama istim kao i mi, samo na drugačiji način. A ko to drugačije može da shvati, nego mi? Zato želim da se naš glas čuje. Mi u Skupštini imamo samo sad jednog odbornika doktora Cvijetina Lukića. Mislim da nas treba biti više, jer, kažem nije samo u pitanju ekonomija, nije samo u pitanju neka druga stvar. Imate ljude kojima je potrebna naša pomoć… ratni vojni validi koji se susreću sa masom problema. Ne znači ništa ratnom vojnom invalidu, koji dođe i koji bude prvi kod nas da ne čeka 5 minuta. On bi ako treba sačekao i 10 minuta, ali da mu riješite problem. Najveći je problem što vi njega primite preko reda, ali niste u potpunosti u stanju da riješite njegov problem. To je s jedne strane. S druge strane imate gluve i naglube osobe koje se takođe, susreću sa velikim problema. Reći ću vam da na 1.000 novorođenih beba, tri do pet beba se rađa sa potpunim nedostatkom sluha. To je ono o čemu mi treba da raspravljamo u Skupštini, da dajemo te inicijative, te vrste, da podignemo taj neonatalni scrining, da ga ne bude samo u Banjaluci, u Bijeljini, u Doboju, nego da ga bude u svim porodilištima. Da se to podigne na nacionalni nivo. E znate, te potrebe ne može neko ko nije naše struke da iznese u javnost. Znači, trebamo mi koji se time bavimo. Tako da smo usko politika i zdravstvo povezani“, objasnila je doc. dr Ivana Maletić Sekulić.

Što se tiče nedostataka u Bijeljini… smatra da najviše nedostaju osmijesi…

„Tužno je pogledati mlade ljude koji su nesretni, koji su apatični, koji gledaju mobilne telefone… Mladom svijetu nedostaje druženje. Ne tako davno, sjećamo se tadašnjeg Doma omladine koji je okupljao ljude, odnosno mladež od nekih 12 do nekih 15-16 godina. To su djeca koje ne pripadaju ni igraonicama, kojih je sada, hvala Bogu, sve više i više, a ne pripadaju ni kafićima. Te mlade ljude treba skloniti sa ulici. Tim mladim ljudima treba nešto pružiti. Mi smo tada imali taj Dom kulture, gdje smo imali kvizove znanja, pa smo se takmičili ko bolje pjeva, ko bolje izvosi besjede, ko bolje poznaje istoriju, ko bolje poznaje biologiju…. I tu su se mladi ljudi takmičili sa znanjem. A sada, nažalost, svjedoci smo da ta neka, da kažemo populacija koja ne pripada ni ovoj mlađoj, ni ovoj starijoj populaciji, nema gdje. Ja mislim da tu gradu treba – više kulturnih manifestacija, da odvažimo mlade ljude da se takmiče, da odvažimo mlade ljude, da im kažemo da nije sramota ako poznaješ dobro istoriju, da nije sramota ako dobro poznaješ biologiju… Mi smo ušli u jedan period, kada je omladinu sramota da nešto zna. Bukvalno su se pretvorili u Tik Tokove i u rijaliti šou, koji je po meni, veliki problem za budućnost ovog grada, ne samo ovog grada, nego uopšte u cijelom svijetu. Smatram da to treba promijeniti, da promijenimo strukturu nekih stvari vezanih za omladinu, jer mislim da svijet leži na omladini, na mladom čoveku, na potencijalu koji on može da razvije i da pruži, da prepoznamo mlade talente. Imate dosta sportskih dešavanja, i ja to podržavam, sport je jako bitan, ali mislim da nije samo sport najvažniji. Imate i druge stvari u kojima treba odvažiti mlade ljude. Ima neko koji je možda talentovan za glumu, takvog čovjeka treba odvažiti, ili za neke druge stvari… Mislim da nam to nedostaje. Mislim da nam nedostaju defektolozi. I apelujem na struku da se podigne, jer svjedoci smo da, u osnovnim školama, imate dosta djece koja nisu kategorisana, koja imaju problema u učenju, imate dosta djece koja još uvijek, u prvom razredu, ne izgovaraju sva slova kako treba. Znači, nemate podršku sa te strane. Smatram da trebamo i takve ljude zapošljavati, da na vrijeme prepoznaju probleme, kako bi se oni otklonili i kako bi ta djeca imala uredan razvoj“, objasnila je Ivana Maletić Sekulić i istakla da su joj najveća podrška pacijenti i porodica.

Ona kaže da je uvijek puno želja koje čovjek želi i drži se one – „Zdrav čovjek ima hiljadu želja, bolestan čovjek ima samo jednu želju“.

„Prije svega želim, stvarno, ali to ne kažem samo da bude flosku, zaista želim svima dobro zdravlje. Želim više ljubavi. Želim više poštovanja. Moja lična je želja da završim svoju monografiju i da napišem udžbenik za svoje studente, to je ono što je profesionalno, i da dovedem struku i nauku u naš grad. Moram reći da sam ja prva osoba koja je kročila u Akademiju Libek u Njemačkoj i prva osoba iz Republike Srpske, a možda treća na nivou cijeli Jugoslavije, koja je otišla tamo i koja je imala priliku da vidi kako to ljudi rade sa studentima. Želim te ljude da dovedem kod nas, želim da otvorim ovaj grad, sa strukom i naukom iz svog domena, a smatram da mogu mnogo. Želim da se povežem sa ljudima, to mi je znači želja, da se povežem sa ljudima iz Evrope, jer imam dosta kontakata i da te ljude dovedem u Bijeljinu, ne da mi idemo tamo, nego da oni dođu kod nas, jer smatram da mi itekako imamo šta njima pružiti, da oni imaju itekako šta vidjeti u našem gradu. To mi je poslovno. A privatno želim da moja djeca izrastu u dobre i poštene ljude. To je nekako moja najveća misija. Uspjeh će doći sam po sebi. Da li će biti odlični učenici ili ne, to mi nije toliko važno, koliko mi je važno da budu vaspitani i da budu djeca koja imaju empatiju prema drugim ljudima“, izrazila je Maletić Sekulić Svoje želje.

S obzirom na to da joj je rođendan istog dana kao i izbori, uz osmijeh je rekla da će joj najveći poklon biti da joj ljudi, prijatelji daju svoje povjerenje i da zaokruže tog 6. oktobora broj 5 na listi Socijalističke partije.

„Ja sam sigurna da ih neću obrukat. Ja ako ne valjam, uvijek me mogu zamijeniti. Željela bih da mi stvarno građani naše Semberije ukažu povjerenje, jer znam, sigurno, da će dosta ljudi gledati, koji su i bili moji pacijenti i znaju da sve ovo što sam vam rekla da je tako, da ja moje pacijente grlim, ljubim, želim da se osjećaju, jednostavno, dobro, da prosto znaju da neko misli o njima i da to nije floskula i samo ću reći – zašto sam ušla u ovaj političku ovu priču… gospodin Neđo mi je u par navrata (nismo se poznavali), pomogao mi je ljudski, jer sam zvala za neke pacijente koje ja nisam poznavala prije toga osim što su došli u moju ustanovu, on mi je pomogao i ja sam rekla ti si čovjek, hvala ti, želim da ja, jednostavno, mogu da budem u mogućnosti da pomažem ljudima i eto tako je nastala cijela ta priča iz humanosti“, rekla je Maletić Sekulić.

Kako kaže, poslije 6. oktobra dosta toga može da se promijeni što se tiče političke priče, ali što se nje tiče, i dalje će biti entuzijasta koji će se srčano boriti za ljude iz svog okruženja i dalje će biti nasmijama i dalje će sve ljude, sve svoje kolege grliti, ljubim i dalje će biti takva.

„Širiću ljubav, jer mislim da je ljubav pokretač svega, pozitivna energija, a poslije toga normalno dolazi istruka i znanje. Tako da – biću ista. Biračima bih rekla da biraju mudro, da biraju i da, kada se odlučuju koji će bruju ili koga će zakružiti, koju političku partiju da vide kakvi su njihovi bili uspjesi prethodni, šta su oni tu uradili, čime su nas zadužili ili da li su uopšte uradili i da biraju po svojoj savjesti. Baš onako da od srca oni kažu, ja tom čovjeku vjerujem i ja smatram da on može bolje i da on želi bolje. I da to stvarno bude tako. Znači iz srca da vjeraju. A ja se nadam da, ako budu to prepoznali u meni, ja ću biti sretna i zadovoljna i potruću se da opravdam to njihovo povjerenje. Što se tiče „trke“ za Gradonačelnika Grad Bijeljina, stav naše Socijalističke partije je da podržimo gospodina Mikajla Lazića i, naravno, ja ga podržavam zato što je to čovjek sa kojim sam sarađivala i sa kojim sarađujem. On je v.d. direktora naše ustanove i čovjek koji je uvijek prepoznao svaki problem i meni privatno, kao majci, je rješavao problem, a da ne kažem poslovno kao poslovnom saradniku. To je čovjek koji je pošten, prije svega, koji je dobar i koji ima viziju za ovaj naš grad. Ja mu bezuslovno vjerujem“, poručila je doc. dr Ivana Maletić Sekulić.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com