Svoje prijateljstvo i zajedničku borbu započele su 2004. godine, od kada su postale jedna drugoj nesebična podrška i snaga.
„Početkom 2004. godine ja sam prolazila kroz hemioterapiju i sve postoperativne faze kada je riječ o karcinomu dojke. Jedino udruženje žena koje je tada funkcionisalo na području Bijeljine bila je „Lara“ i ja sam povremeno odlazila u to udruženje. Imala sam želju da se u Bijeljini osnuje udruženje za podršku oboljelima od karcinoma dojke, a sama ideja se rodila iz iskustva koje sam stekla za vrijeme liječenja u Beogradu. Naime, tamo sam srela žene koje su dolazile na hirurgiju Onkološkog instituta i pričale sa pacijentkinjama tek operisanim od karciinoma dojke, a koje su imale psihičkih problema, kako da se suoče sa bolešću ali i sa samim strahom od bolesti. One su nam mnogo pomagale u periodu poslije operacije“, rekla je za portal Dešavanja u Bijeljini Đuja.
Iako je imala želju i ideju da osnuje udruženje, nije imala podršku žena koje je poznavala, a koje su operisale karcinom dojke u Bijeljini. Kako kaže, žene su krile bolest i to je bila tabu tema.
„Žene su uzimale godišnji odmor ili bolovanje da završe sve, a zatim su se vraćale na posao, nikome ne rekavši kroz šta su prošle. Tek kada se sve zakomplikuje, onda se i sazna da je neka žena imala problem. Gordana je 2004. godine iz Sarajeva došla u Bijeljinu i već do tada se dva puta susrela sa ovom bolešću i bila je operisana. Ja i ona smo u avgustu 2004. napravile u „Lari“ osnivačku skupštinu i osnovale Udruženje „Gea“, bez sjedišta. Lara nam je za početak ponudila svoj prostor“, objašnjava Đuja.
Već pri prvom susretu Goradana i Đuja su se „prepoznale“ i postale su sestre po bolesti, a sve ove godine bile su podrška jedna drugoj.
„Gordana je nakon dolaska u Bijeljinu imala niz operacija kada je riječ o karcinomu dojke, jer je imala recidivni karcinom, koji se vraćao nakon nekog perioda. Ja nisam imala problema, ali sam željela da budem uz nju, da Udruženje funkcioniše, da pomažemo ženama da izađu iz tame u koju se upadne nakon saznanja da se boluje od karcinoma. Gordana je došla u Bijeljinu sa dvije maloljetne kćerke, sa bolesnom majkom, imala je već iza sebe operacije. Stanovala je privatno i imala je raznih problema, ali nikada o njima nije govorila javno, niti je kukala“, ističe Đuja.
Uprkos brojnim problemima sa kojima se suočavala, Gordana je uvijek imala vremena i snage i za druge, da uputi lijepu riječ i da bude oslonac drugima. Nesebično je davala sebe kada je riječ o borbi za druge oboljele.
„Gordana je stalno bila na relaciji Zenica – Srajevo – Bijeljina. Prva naša akcija odnosila se na promjenu Pravilnika o dodjeli ortopedskih pomagala. U tome smo uspjele. Naime, naše žene nose silikonsku protezu nakon radikalnog odstranjivanja dojke, a taj Pravilnik je podrazumijevao da dobijete jednu protezu doživotno, a grudnjak u kome se nosi ta proteza nije bio ni tretiran tim pravilnikom, tako da smo mi to sve na početku kupovale od svoga novca. Proteza se topila nakon godinu dana i nije imala nikakv oblik. Sve ostale proteze smo kupovale same. Prva naša akcija je bila jedan veliki iskorak ka ženama i omogućila je da one shvate da je ovo Udruženje zaista potrebno i da se nešto mijenja, da radimo u njihovu korist“, kaže Đuja.
Goradana je nakon ove akcije nastavila da okupljala žene, organizovala je predavanja na kojima se govorilo o karcinomu i značaju samopregleda, a uslijedila je i borba da Bijeljina dobije Onkološku ambulantu.
Nakon toga, uslijedio je još jedan veliki korak, kupovina dva mamografa – 2005. godine statičnog, za bolnicu, i 2008. pokretnog, koji je pripao Domu zdravlja u Bijeljini.
„Mi smo željele po svaku cijenu da dobijemo mamograf. Svako manje mjesto u BiH je imalo mamograf, a Bijeljina sa tolikim brojem stanovnika je bila bez mamografa. Nas su kontaktirale žene iz SDS i pitale da li želimo da organizujemo donatorsko veče. Zahvaljujući toj akciji, upjeli smo da iskoristimo potencijal uglednih ljudi u Bijeljini, ali i okruženju, i da nabavimo statični mamograf. Ubrzo zatim, postavilo se pitanje kako žene iz ruralnih područja naterati da dođu na poregled u bolnicu, jer će uvijek da se pronađe neki izgovor. Riješili smo da mi dođemo do njih. Već 2008. godine, zahvaljujući načelniku i uglednim ljudima našeg grada, uspjeli smo da sakupimo dio sredstava za pokretni mamograf. Akciju je podržala čak i eparhija zvorničko-tuzlanska, sa određenim sredstvima. Zahvaljujući Gordani, njenoj komunikaciji sa načelnikom, medijima, ženama iz Aktiva SDS, ali i drugih partija, i ova ideja je realizovana“, napominje Gordanina dugogodišnja saradnica.
Voljela je život, kada čuje muziku bila je prva na nogama
Govoreći o Gordaninoj ličnosti, Đuja ističe da je ona bila primjer hrabrosti, borbe i upornosti.
„Kada se pojavi u medijima i ispriča koliko puta je imala operaciju, koliko se puta iznova borila, koliko puta je gubila kosu, išla na hemoterapiju, to ne može da ne utiče na druge žene koje je gledaju. Ona je bila primjer da je moguće nositi se sa bolešću i živjeti nasmijan i pun života“, kaže za portal Cešavanja u Bijeljini Đuja i ističe da je riječ o jednoj razdraganoj duši, koju je odlikovala ogromna volja za životom.
„Kada čuje muziku, Gordana je prva na nogama. Voljela je život. Kada smo padale uvijek je govorila – u svemu lošem ima nešto dobro, samo treba izvući pouku i ići naprijed. Uspjela je da vaspita i odgoji dva divna bića. Jedna kćerka je završila fakultet. Rade i bore se. Ostali smo bez velike žene, žene koja je sebe davala mnogo i nesebično“, naglašava Đuja.
Na pitanje da li je i snažan duh Gordane nekada bio slomljen i da li je primjetila da nekada posustaje u borbi, Đuja kaže da je ova hrabra žena na momente imala gorčine u glasu, ali samo kada je riječ o nepravdi, te da je uvijek vjerovala u život.
„Ona je penzionisana 1989. godine i imala je mizernu penziju, sama je bila sa dvoje maloljetne djece. Ona je samo ponekad bila ogorčena zbog nedostatka razumijevanja za probleme sa kojima se ona, ali i drugi ljudi suočavaju. Ali, Gordana je uvijek imala vjeru u život i želju za životom. Nikada nije odustajala, ali je nepravda u društvu znala da je pogodi“, objašnjava Đuja.
Uspjela da spriječi zatvaranje Udruženja
Da nije bilo Gordane i Udruženja „Gea“ mnoge stvari u Bijeljini ne bi bile ovakve kakve su sada, kada je riječ o podizanju svijesti kod žena o značaju pregleda i uopšte o borbi protiv karcinoma dojke.
Ipak, dalja sudbina ovog udruženja je pod znakom pitanja
„Gordana je donijela značajnu odluku kada je riječ o opstanku Udruženju „Gea“, vezivajući nas u Koaliciju „Kolosi“. Ona je zapravo uspjela da spriječi zatvaranje Udruženja, jer mi više nismo imali sredstava. Šta će se dalje dešavati sa Udruženjem, zaista ne bih mogla da kažem. Postoji ideja da poslije sahrane Gordane sjednemo sa predsjednikom Udruženja „Kolosi“ i da vidimo da Udruženje opstane. Možda organizujemo i okrugli sto, a pozvaćemo ljude iz opštine, Doma zdravlja, i svih institucija koje su na neki način povezane sa nama. Cilj je da dođemo do nekog rješenja. Možda ćemo da organizujemo i donatorsko veče, kako bi obezbijedili osnovna sredstva za nastavak rada Udruženja. Svakako da to dugujemo Gordani“, kaže Đuja.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
