Danas je Međunarodni dan žena na selu, koji je ustanovila Generalna skupština UN, s ciljem da se ukaže na težak položaj ovih žena, te da se države i lokalne zajednice podstaknu da to promijene.
U Republici Srpskoj ovog se posla prihvatio Džender centar Vlade RS, koji već godinama povodom 15. oktobra, organizuje stručne skupove, sajmove i druge manifestaicije.
Tako će i danas u zgradi Vlade RS biti održan mini sajam, na kojem će se predstaviti dvadesetak udruženja i zadruga, koje okupljaju žene iz sela širom RS.
Vrijedne seoske domaćice, poljoprivrednice i preduzetnice će predstaviti svoje proizvode, kojima pokušavaju da se izbore za svoje mjesto na tržištu i poprave kućne budžete svojih porodica.
Još prije dvije godine iz Džender centra Vlade RS su upozorili: „Ako sela ostanu bez žena, Republika Srpska će ostati bez sela.“
Stvarnost pokazuje da je krajnje vrijeme da se ovo upozorenje shvati ozbiljno, jer jedino žene i porodice sa djecom mogu sela spasiti od izumiranja.
Prema popisu iz 2013. godine, još uvijek u RS više ljudi živi ruralnom području, nego u gradovima. Sela se, međutim, ubrzano osipaju.
Kako je objavljeno krajem prošle godine, u RS čak 217 sela nema nijednog stanovnika, a više od hiljadu njih dotrajava sa svega nekoliko ostarjelih mještana. U selima je sve više ostarjelih neženja, a sve manje djece.
Ipak, procjenjuje se da u Srpskoj još uvijek u ruralnim područjima živi više od 300.000 žena i djevojčica, što je potencijal koji valja sačuvati.
Temeljitih istraživanja o položaju žena na selu i načinu njihovog života nema mnogo. Jedno takvo istraživanje je, istina, prije 15 godina, provela sociologinja Mirjana Tanasić iz Fondacije „Lara“ Bijeljina, a to istraživanje se bavi ženama u selima Semberije.
Ispostavilo se da više od 90 odsto neplaćenog rada u kući, vezanog za podizanje djece, pripremu hrane, brigu o starima i bolesnima, obavljaju žene.
Uprkos tome, od njih se očekuje da, rame uz rame sa muškim članovima porodica, rade u polju i oko stoke.
Svaka četvrta žena na selu, prema tom istrživanju, trpi neki oblik nasilja, a većina njih, nema nikavu imovinu, niti mogućnost da utiču na donošenje značajnijih odluka u vezi s imanjem.
Društveni život za većinu poljoprivrednica u Semberiji svodi se na „odlazak na svadbe, slave i sahrane“, zaključila je Tanasićeva.
Posljednjih godina se stvari, ipak, mijenjaju. Broj žena, nosilaca poljoprivrednih gazdinstava u Republici Srpkoj je u porastu, zahvaljujući posebnim podsticajima koje im nudi Ministarstvo poljoprivrede RS, iako su gazdarice još uvijek u manjini.
Žene na selu najčešće nemaju svoju imovinu, jer su u pravilu vlasnici imanja i kuća njihovi očevi i supruzi, zbog čega žene teže dolaze do kredita i projekata.
Izvor: nezavisne.com