Tog 27. oktobra prije 51 godinu, u 9.11 sada već davne 1969. šest Rihtera treslo je vrbasku ljepoticu, iz čijih ruševina je iznikla nova Banjaluka, koju su podigla solidarnost i ljubav njenih građana, čija su srca kucala kao jedno od onog trenutka kada je "krivi sat" prestao da kuca.
Tog kobnog dana Dobrila i Petar Kuštrinović, roditelji petoro djece, bili su van sebe od brige. Ne samo zato što im je teško oštećena kuća, nego i zbog toga što nisu znali gdje im je sin Nebojša.
A Nebojša Kuštrinović, u to doba beogradski student i perspektivni mladi košarkaš, a danas svima znani banjalučki meteorolog veteran, bio je u – Krakovu.
– Na brzinu smo otputovali na studentski turnir u Poljsku, nisam ni stigao da se javim roditeljima. Nije tada bilo telefona, kao danas. Vraćajući se za Beograd, čujem na radiju: Banjaluku razorio zemljotres! Moj trener Miomir Lilić me odmah u Subotici skine s autobusa i plati mi taksi do Banjaluke. Taksista je jurio kao sumanut, a ja sam sa zebnjom razmišljao šta ću zateći kod kuće – sjeća se Nebojša.
Kad se u sumrak približavao razorenom gradu, već kod Laktaša je vidio kako ljudi na ledini lože vatre, da se ugriju i skuvaju jelo. Bilo je, kaže, jezivo hladno.
– Kad sam stigao, i svoje sam zatekao u dvorištu uz vatru. Svi živi i zdravi! Starija sestra i brat su došli s porodicama, svi smo se okupili oko majke, kao pilići – sjeća se Nebojša.
Njegova sestra Brana došla je s bebom u naručju. Ta beba, Saša Trivić, danas je poznati banjalučki privrednik.
– Pričali su mi kako je brat Slobodan, kad se zemlja zatresla, bukvalno u posljednjem trenutku iznio majku iz kuće – kaže Nebojša.
Sjeća se kako su ljudi, te prve noći nakon katastrofe, spavali u hladnim šatorima ili pod vedrim nebom i kako je Rade Radivojac, u to doba vozač “Autoprevoza”, u njegovu ulicu dovezao dva autobusa da se smjeste deca.
– Djeca su, zahvaljujući njemu, spavala u toplim autobusima – priča Nebojša.
Kakva je katastrofa zadesila grad vidio je tek sutradan, kad se iz svog naselja, Malte, zaputio u centar. U istoriji će ostati zabilježeno da je na području Banjaluke zemljotres razorio 86.000 stanova i kuća, 266 škola, 152 zgrade javne uprave i administracije, 146 kulturnih ustanova, 133 zdravstvena objekta i 29 ustanova.
Grad je ostao bez struje i vode i bez čitavih kvartova, a 15.000 vojnika JNA iz banjalučkih kasarni su danima, zajedno s narodom, raščišćavali ruševine i spasavali unesrećene.
– Ma kako strašne bile ove brojke, stvarnost je bila još strašnija. Najviše me potreslo kad sam vidio Titanik, kultnu banjalučku zgradu i ponos grada, kako se srušila kao kula od karata. U toj zgradi je živio moj prijatelj Nenad Batić, u zemljotresu su poginule nejgova sestra i majka – kaže Nebojša.
U podrumu Titanika zatrpana je improvozovana mala “diskoteka”, u kojoj je prije zemljotresa Nebojšina “mala raja” smjestila gramofon i pravila žurke.
Sjeća se i kako je park “Mladen Stojanović” za nekoliko dana postao pravi mali grad željezničkih vagona u kojima su mjesecima živjeli Banjalučani beskućnici, ali i kako je čuveni međunarodni cirkus “Adria”, koji se za zemljotresa zadesio u gradu, poklonio Banjaluci veliki cirkuski šator.
– Nakon zemljotresa tu nam je bila i sala za igranke i koncertna dvorana i pozorište – priča Nebojša.
Sjeća se, naravno, i brojnih dirljivih primjera solidarnosti, koji su sezali od prvog komšiluka do najudaljenijih zemalja svijeta, iz kojih je Banjalučanima stizala pomoć.
Epilog katastrofe bi vjerovatno bio još tragičniji da se prvi “prethodni udar” nije dogodio u nedjelju, 26. oktobra. Mudri predsjednik opštine Živko Babić je odlučio da sutradan, iz predostrožnosti, ne rade ni škole, ni fabrike, što je mnogima spasilo život.
Upravo tog crnog ponedjeljka, u 9 časova i 11 minuta, grad je zadesio glavni udar, jačine 8 stepeni po Merkalijevoj, odnosno 6 stepeni po Rihterovoj skali.
Nakon katastrofe Banjaluka je postala veliko gradilište. Tada je u borovoj šumici niklo naselje Borik, sa i danas najvišim soliterima u gradu. Upravo u te lamele preseljeni su Banjalučani koji su preživeli zemljotres, a ostali bez domova.
Mnogi od njih i danas žive u Kordunaškoj 14, u najvišoj zgradi sa 17 spratova. Oni koji su se skućili na najvišim spratovima kažu da se ne boje ni visine ni zemljotresa. Naprotiv, na svom čardaku ni na nebu ni na zemlji osjećaju se najsigurnije, jer su, tvrde, zgrade podignute neposredno poslije potresa najkvalitetnije u Banjaluci.
Sat stao, Tito stigao, a katolici se molili u pravoslavnoj crkvi
Na Trgu Krajine i danas se nalazi sat koji je prestao da radi kobnog 27. oktoba 1969. godine u 9.11. U znak sjećanja na tragediju, popularni Krivi sat, kako su ga prozvali Banjalučani, i danas je jedno od kultnih sastajališta.
I hotel “Palas” je teško oštećen u zemljotresu. Srušene su sve sobe, osim jedne – sobe broj 113. Ključ ove sobe su kao suvenir oficiri JNA predali doživotnom predsjedniku SFRJ, Josipu Brozu Titu, kada je, dva dana nakon katastrofe, posjetio Banjaluku.
Ostaće zabilježeno da je Tito u Banjaluci ostao puna četiri sata i da je javno pohvalio gradsku vlast i narod, te rekao da je cijela Jugoslavija uz Banjaluku.
Tih dramatičnih dana su, zahvaljujući tadašnjem biskupu Alfredu Pihleru i razumijevanju Banjalučke eparhije, katolici bogosluženje obavljali u pravoslavnoj crkvi. Zemljotres je porušio katoličku crkvu, ali je nekim čudom poštedio pravoslavni hram.
Eto, u ta dramatična ateistička vremena, katolicima i pravoslavcima nije smetalo da se bogu mole u istoj bogomolji.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: srpskainfo.com
