Direktor JU Narodna biblioteka „Filip Višnjić“ Bijeljina, Željana Arsenović, bila je gost emisije “Da pređemo na TI”. Za portal Dešavanja u Bijeljini govorila o svom djetinjstvu, neostvarenim željama, životnom putu, najvećim strahovima…
Kako kaže, drugačijom je čini srdačnost i ljubaznost koju ima prema svakom čovjeku, tako barem kažu drugi. Uvijek vjeruje u ono što radi, a nervira je neiskrenost, površnost, dvoličnost i licemjerstvo.
Ono čime se u životu vodi jeste – strpljenje, jer kako kaže što je „strpljen-spašen“.
Šta bi prvo pokazala u Bijeljini nekome ko dolazi prvi put u grad?
Nekome ko prvi put dolazi u Bijeljini, biću subjektivna, pokazala bih prvo ustanove kulture, jer sami kada negdje putujemo, volimo da vidimo kakva je kultura tog naroda u gradu ili zemlji u koju dolazimo. Imamo izuzetno važne kulturne ustanove u gradu, a poslije toga bih pokazala, naravno, najljepši park u regionu, naš Gradski park.
Koja je tvoje najsrećnije vrijeme provedeno u djetinjstvu?
Najsrećnije uspomene iz djetinjstva vežem za vrijeme provedeno sa pokojnim djedom. To je zaista neizmjerno važno za moje sestre i sve naše rođake, jer je to ostavilo, zaista, neizbrisiv trag u svim našim uspomenama i sjećanjima iz djetinjstva.
Na čemu si najviše zahvalna?
Najviše sam zahvalna Bogu, prije svega, na dobroj i zdravoj porodici.
Šta je to što te čini drugačijom od ostalih?
U suštini, svi smo donekle isti. Male su razlike i nijanse, ali ja bih izdvojila ono što drugi govore da me čini drugačijom od ostalih – široki osmijeh, srdačnost i ljubaznost koju imam prema svakom čovjeku.
Radiš li ono u šta vjeruješ ili samo pokušavaš vjerovati u ono što radiš?
Zaista vjerujem u ono što radim i kada god nešto radimo, treba vjerovati. Da bismo postigli uspjeh, treba vjerovati u ono u šta radimo.
Koja osobina kod ljudi te nervira?
Mnogo toga me zna nervirati, ali najviše me nervira neiskrenost, površnost, dvoličnost, licemjerstvo.
Šta je gore: doživjeti neuspjeh ili nikad ne pokušati?
Mislim da je zaista – nikad ne pokušati. Uvijek treba pokušavati, jer drugačije ne možemo ni znati da li smo uspjeli ili nismo.
Čega se plašiš?
Otkako sam postala mama, nekako su svi moji strahovi vezani za dijete, pored toga što se bojim nekih malih životinja, generalno su svi strahovi vezani za dijete.
Šta si uvijek željela učiniti, a nikada nisi?
Uvijek sam željela da imam više vremena da putujem i nekako svaki put sama sebi kažem „Hajde ove godine mogla bih da odem negdje i vidim nešto drugo“, ali prosto vrijeme i obaveze ne dozvoljavaju.
Koje je najvažnije obećanje koje si dala sama sebi?
Neko od najvažnijih obećanja koja sam dala sama sebi jeste da ću svoju porodicu uvijek činiti ponosnom, šta god da radim i da ću se truditi da u svakom segmentu svog života budem srećna i zadovoljna osoba.
Da možeš promijeniti jednu stvar na svijetu, šta bi to bilo?
Na svijetu, zaista, mnogo toga treba mijenjati. Prije svega, trebamo promijeniti sami sebe i početi da gledamo pozitivnije na neke stvari i samim tim, lijepe i prijatne stvari će nam se početi dešavati.
Da li bi promijenila nešto na sebi?
Uvijek treba mijenjati nešto na sebi. Ako nismo zadovoljni, to je znak da nam treba promjena. Treba raditi na sebi, usavršavati se i pratiti neki svoj osjećaj.
Da možeš vratiti vrijeme, šta bi promijenila?
Da mogu vratiti vrijeme, ne bih prestala trenirati odbojku. Jako mi je žao što sam u srednjoj školi prestala da treniram odbojku i to bih promijenila.
Šta radije biraš – ružnu istinu ili lijepu laž?
Uvijek treba birati istinu. Istina je istina i ona je neprocjenjiva.
Poruka za kraj?
Nikada ne činimo ljudima ono što ne želimo sebi i svojoj bliskoj porodici, rodbinii i prijateljima. Ono što je najvažnije u svemu što radimo je da imamo strpljenja, jer je „strpljen-spašen“.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
