U posljednjoj emisiji prve sezone emisije „Da pređemo na TI“, naš gost je bio Milorad Jović, tehnički sekretar Koalicije „Kolosi“. Jović je za Dešavanja u Bijeljini govorio o svom privatnom životu, svojim ostvarenim ciljevima i željama.
Kako kaže, najsrećnije uspomene iz djetinjstva vezane su mu za život u Sarajevu, školovanje i fudbalsku karijeru, zahvalan je na svojoj porodici, supruzi i divnoj djeci sa kojima živi u slozi. Vjeruje u ono što radi i zalaže se za prava i bolji život invalida, ne voli dvoličnost, a plaši se gorih vremena.
Šta bi prvo pokazao u Bijeljini nekome ko dolazi prvi put u grad?
Naš prelijep centar grada sa Gradskom upravom koja je stara preko sto godina, pokazao bih najstariju građevinu – Muzej Semberije, da se upozna sa istorijom Semberije. Odveo bih ga do Narodne biblioteke „Filip Višnjić“ koja je predivna – lijep objekat i izuzetno radi. Nakon toga, sa njim bih prošetao kroz novu pješačku zonu do parka, koji je preko sto godina star i u kojem se svakodnevno okupljaju djeca, mladi i starije osobe.
Koja je tvoja najsrećnija uspomena iz djetinjstva?
Najsrećniji sam bio kada sam kao dijete koje je rođeno na selu otišao u Sarajevo na školovanje i kao mlado dijete bio sam registrovan za FK Sarajevo koje je tada bio prvoligaš i prvak bivše Jugoslavije, kao pionir. To je lijepa uspomena – da neko iz provincije uspije u nekom klubu da se počne baviti fudbalom.
Na čemu si najviše zahvalan?
Najviše sam zahvalan svojo porodici. Prvo supruzi što mi je rodila blizance – sina i kćerku i što smo u ovim teškim vremenima složni i funkcionišemo u dobrim odnosima.
Šta je to što te čini drugačijim od ostalih?
Svi govore da sam mnogo radan, odgovoran, precizan i u ovo vrijeme što nije interesantno – pošten.
Radiš li ono u šta vjeruješ ili samo pokušavaš vjerovati u ono što radiš?
Na takvoj sam poziciji – radim za osobe sa invaliditetom i radim ono u šta vjerujem, jer u mom radu ostvarujem rezultate koji su vidljivi na terenu i koji obećavaju bolji i pravedniji život za osobe sa invaliditetom.
Koja osobina kod ljudi te nervira?
Licemjerstvo i dvoličnost. Ljudi su jako dvolični i teško je danas naći nekoga s kim se dogovoriš, a da neće sutra promijeniti svoje mišljenje.
Šta je gore: doživjeti neuspjeh ili nikad ne pokušati?
Uvijek je – nikad ne pokušati. Čovjek otkako se rodi mora da pokušava.
Čega se plašiš?
Plašim se gorih vremena. Pošto sam u prošlim, nesretnim, ratnim zbivanjima bio ranjen i prošao sve strahote, ne bih želio mladim ljudima da se to ponovi. Plašim se i svjetske situacije, da ne dođe do gladi, da mladi naraštaji ne mogu normalno da funkcionišu.
Šta si uvijek želio učiniti, a nikada nisi?
Ja sam uvijek želio da odem negdje u inostranstvo. Samo jednom sam u životu otišao u Trst i nikada više nisam otišao ni u jednu zemlju u inostranstvu. Možda ću do kraja svog života da posjetim neku stranu zemlju i da vidim kako tamo ljudi žive.
Koje je najvažnije obećanje koje si dao sam sebi?
Dao sam obećanje sebi da ću biti odan porodici što i jesam i da, ma kakva situacija bila, ostanem pošten i da ne nanosim zlo drugim ljudima.
Da možeš promijeniti jednu stvar na svijetu, šta bi to bilo?
S obzirom da mi je majka umrla kada sam bio dijete, nisam nikad zapamtio njen lik. To bih volio da mogu – da majku zagrlim i zapamtim njen lik.
Da li bi promijenio nešto na sebi?
I sebe i svoju djecu sam učio da budemo vrijedni, odani i pošteni, međutim, za to nema nagrade. Vjerovatno bih promijenio da budem manje pošten i manje radan, da se uklopim u ovu cijelu životnu situaciju koja je na cijeloj zemaljskoj kugli.
Da možeš vratiti vrijeme, šta bi promijenio?
Pokušao bih da se nikad nije desio rat na ovim prostorima, gdje je mnogo poginulih, mnogo ranjenih, mnogo ljudi koji su napustili svoje domove. Od jedne lijepe države, napravili smo jednu od najnesložnijih i najgorih država u Evropi. Uvijek mi je želja bila, kada bih mogao da vratim vrijeme, da živimo onaj život kada sam ja bio mlad.
Šta radije biraš – ružnu istinu ili lijepu laž?
Volim ružnu istinu, jer samo iz ružne istine čovjek postaje jači, a laž čovjeka uvijek drži obmanutom i ne može da zagleda pravu situaciju oko sebe.
Poruka za kraj?
Bez ljubavi, odanosti, praštanja i odricanja ništa ne može da se postigne. Sve što čovjek pokušava je iz ljubavi. Ljudi moraju da se mijenjaju, da više vole, da vjeruju jedno drugom i da ne budemo otuđeni. Da više pijemo kafe, družimo se i razmjenjujemo naše ideje. Bolje i ružnu istinu saznati, nego da nas neko laže.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
