Milan Stojčinović, bijeljinski pjevač, bio je gost emisije „Da pređemo na TI“. Stojčinović je govorio o svom privatnom životu, svojim ostvarenim ciljevima i željama.
Kako kaže, jedna od najsrećnijih uspomena iz djetinjstva je kada je na poklon dobio malu harmoniku kojom je zaradio prvi bakšiš. Srećan je i ponosan što ima dobru i zdravu porodicu, a želja mu je da sa suprugom i kćerkom posjeti Pariz.
Šta bi prvo pokazao u Bijeljini nekome ko dolazi prvi put u grad?
U Bijeljini svašta ima i da se ponudi i da se vidi. Tu je svakako strogi centar grada – zgrada Opštine, Muzej Semberije, Gradski park. Uz sve te objekte, dosta je i dobrih restorana, kafana, etno sela, između ostalog, Etno selo „Stanišići“, restoran „Pet jezera“, restoran „Lovac“. Bijeljina, zaista, što se tiče dešavanja i zanimljivosti. ima dosta toga da ponudi.
Koja je tvoja najsrećnija uspomena iz djetinjstva?
Sjećam se kada sam imao tri ili četiri godine, dobio sam harmonikicu na poklon i nisam se odvajao od nje. Možda smješno zvuči, ali ja sam stalno „mlatio“ s tom harmonikom, jer šta ću sa tri godine znati da sviram. Volio sam tu harmoniku i čak sam tad dobio i prvi bakšiš. Na harmoniku sam dobio 20 KM, što je za mene bilo kao 2.000 KM.
Na čemu si najviše zahvalan?
Zahvalan sam na zdravlju i dobroj i zdravoj porodici. Ponosan sam otac djevojčice od 11 mjeseci.
Šta je to što te čini drugačijim od ostalih?
Drugi trebaju da pričaju o meni, a ne ja. Ja se trudim da budem prijatan sa svima, vaspitan i skroman, što se danas i ne cijeni toliko. Takav sam.
Radiš li ono u šta vjeruješ ili samo pokušavaš vjerovati u ono što radiš?
Radim ono u šta vjerujem – muzika. Vjerujem da je muzika pravi poziv za mene.
Koja osobina kod ljudi te nervira?
Najviše me nervira dvoličnost i kada su ljudi neprijatni, prepotentni. Najviše. Treba biti jednostavan sa svima. Svi smo mi ljudi.
Šta je gore: doživjeti neuspjeh ili nikad ne pokušati?
Gore je nikad ne pokušati, jer nikad ne znaš – ako nisi pokušao nešto da uradiš, učiniš, nikad nećeš znati da li ćeš uspjeti ili nećeš.
Čega se plašiš?
Svi mi imamo neke strahove. Recimo, da kažem, plašim se zmija, kao što se i mnogo ljudi plaši. Neka budu to zmije.
Šta si uvijek želio učiniti, a nikada nisi?
Želja mi je da posjetim Pariz sa suprugom i ćerom, sa porodicom. I zbog obaveza i okolnosti, pa i zbog korone koja je bila, nisam uspio da posjetim Pariz turistički, par dana, ali imam u planu i to mi je neka želja koju bih volio da ostvarim u skorije vrijeme.
Koje je najvažnije obećanje koje si dao sam sebi?
Obećao sam da, naprije, budem dobar i pošten čovjek.
Da možeš promijeniti jednu stvar na svijetu, šta bi to bilo?
Ja bih promijenio jednu stvar, najgoru stvar na svijetu – rat. Da ne bude rata, da ljudi žive u miru. To je najbitnije.
Da li bi promijenio nešto na sebi?
Ja sam zadovoljan i svojim fizičkim izgledom. Ne bih ništa mijenjao. Možda frizuru, ali to je to, takav sam kakav sam. Ne mogu da napravim frizuru koja ne ide uz mene i moju glavu
Da možeš vratiti vrijeme, šta bi promijenio?
Da budem iskren, jedino bih bio u nekim situacijama dosta borbeniji, ne bih bio tako povučen i skroman. Danas borbeni ljudi prolaze, a oni koji su skromni i povučeni, prolaze slabije. I dok sam se takmičio na „Zvezdama Granda“, bio bih više borbeniji. Neke prepreke u životu prošao bih lakše… ali to je prošlo i što je prošlo, povratka nema.
Šta radije biraš – ružnu istinu ili lijepu laž?
Ružnu istinu. Istina je najbitnija kakva god da je, bolja je nego laž i uvijek istina mora „izaći na vidjelo“ kad-tad. „Zaklela se zemlja Raju da se tajne sve saznaju“. Uvijek istina.
Poruka za kraj?
Uvijek kažem – Bože zdravlja, sve ostalo ćemo lako. Zdravlje na prvom mjestu, dobra i zdrava porodica, podrška – sve je moguće.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
