Dragan Tešić, portparol Turističke organizacije Grada Bijeljina, bio je gost osme emisije “Da pređemo na TI”. Tešić je za portal Dešavanja u Bijeljini govorio o svom djetinjstvu, neostvarenim željama, životnom putu…
Kako kaže, u najljepšem sjećanju mu je vrijeme provedeno u rodnom Batru 60-tih i 70-tih, a poznati je jugonostalgičar i volio bi da sada može da se vrati u vrijeme odrastanja i tog drugačijeg vaspitanja…
Šta bi prvo pokazao u Bijeljini nekome ko dolazi prvi put u grad?
Postoje materijalne i nematerijalne stvari. Kada su materijalne stvari u pitanju, nešto što možemo ponuditi u Bijeljini je Etno selo „Stanišići“ koji su nekako lider turističkog potencijala našeg grada, a i ovaj vozić u kojem se nalazimo i koji saobraća u toku ljeta na relaciji Bijeljina-Banja Dvorovi je svakako nešto čime se ponosimo. Ima i ono nematerijalno što mi ovdje potenciramo, a to je onaj naš „semberski domaćin“ – otvorena duša, gostoprimstvo, sve ono što je u jednom momentu za ponuditi, to semberski domaćin zna i daje svakom turisti. Bitno je da se ljudi vraćaju u naš grad.
Koja je tvoje najsrećnije vrijeme provedeno u djetinjstvu?
Odrastao sam u jednom malom mjestu, Batru, krajem 60-tih i početkom 70-tih godina kada nije bilo ni puta, ni autobusa, ni telefona. Sve moje sretne uspomene vezane su za to neko bezbrižno djetinjstvo, dječije igrarije, dječije ludorije. Otac mi je radio na terenu u Srbiji i petkom uveče kada bi dolazio, donosio bi Večernje novosti. To je za mene bio veliki događaj i ja sam cijeli vikend čitao novine od početka do kraja.
Na čemu si najviše zahvalan?
Zahvalan sam na sebi, pritom nemisleći na svoju ličnost, nego na onome što sam uradio u životu. Zahvalan sam na velikom broju prijatelja, na porodici, na svemu onome što imam u ovom momentu, a mislim da imam sasvim dovoljno za jedan normalan život.
Šta je to što te čini drugačijim od ostalih?
Ne čini me puno toga. Možda neka moja razmišljanja u odnosu na neke druge su drugačija, ali me ne čini to drugačijim od ostalih. Mislim da sam odrastao u nekom normalnom životu, s normalnim ljudima. Družim se i sada sa normalnim ljudima i to bi bio neki prioritet i u nekom narednom periodu.
Radiš li ono u šta vjeruješ ili samo pokušavaš vjerovati u ono što radiš?
Kada nešto radim – vjerujem u to. Prevashodno sav moj život i prethodni dio posla i ovaj sada je vezan za vjeru u ono što radim. Naravno i ljubav povezujem s tom vjerom.
Koja osobina kod ljudi te nervira?
Definitivno bahatost. Ljudi se ponašaju u posljednje vrijeme bahato, osiono, bezobrazno. To me nervira, a inače život prihvatam takav kakav je i ljude takve kakvi su.
Šta je gore: doživjeti neuspjeh ili nikad ne pokušati?
Naravno, nikada ne pokušati. Svi smo bili u prilici da pokušamo, a ne uspijemo, ali više nas je kopkalo to ako nešto ne pokušamo, nikad ne znamo da li ćeš uspjeti ili nećeš uspjeti. To, možda, sa onog muškog aspekta, kada su muško-ženski odnosi u pitanju.
Čega se plašiš?
Za sebe lično ničega. Sasvim dovoljno godina imam da sam preživio dosta toga, ali se plašim globalne krize i globalnih gluposti koje se nalaze i u našoj regiji, a i u globalnom svijetu.
Šta si uvijek želio učiniti, a nikada nisi?
Nema puno stvari koje sam želio, a nisam ostvario. Skroman sam čovjek i nikad nisam želio nešto što ne mogu ostvariti. Većinu njih sam ostvario.
Koje je najvažnije obećanje koje si dao sam sebi?
Obećao sam sebi poslije srednje škole: „Nećeš nikad dozvoliti sebi da ideš jednom stranom ulicom i da gledaš ko ti ide u susret, pa da bježiš sa druge strane ulice“. Onaj ko razumije ovo, shvatiće o čemu pričam.
Da možeš promijeniti jednu stvar na svijetu, šta bi to bilo?
Puno stvari bih promijenio. Jedna od osnovnih stvari je međusobno povjerenje među ljudima koje je izostalo i kojeg nema. Čak bih možda i kompletan svijet promijenio.
Da li bi promijenio nešto na sebi?
Ne vjerujem. Na izgled ne bih promijenio ništa niti mogu, a možda malo manje povjerenja u ljude koje imam. Nekoliko puta sam pogrešnu procjenu napravio.
Da možeš vratiti vrijeme, šta bi promijenio?
Mnogi koji me poznaju znaju da sam jugonostalgičar i sigurno bih vratio 70-te i prvu polovinu 80-tih godina kada sam odrastao, kada sam vaspitavan i odrastao u jednom sistemu koji je sigurno mnogo drugačiji od ovog. Ne kažem da je bolji, ali kažem da je drugačiji i da daje čovjeku mnogo toga više da pokaže, nego ovo vrijeme u kojem jesmo.
Šta radije biraš – ružnu istinu ili lijepu laž?
Ne postoji ružna i lijepa istina. Ne postoji ružna i lijepa laž. Ili je istina ili je laž. Uvijek biram istinu.
Poruka za kraj?
Uvijek kada nešto radite, pokušajte da radite sa aspekta tog da očekujete da to drugi urade vama. Ako je to ispravno – onda to i uradite.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
