Predsjednik Skupštine Grada Bijeljina, Aleksandar Đurđević, bio je gost emisije “Da pređemo na TI”. Đurđević je za portal Dešavanja u Bijeljini govorio o neispunjenim željama, snovima, uspomenama iz djetinjstva…
Kako kaže, istina je uvijek negdje između….
Šta bi prvo pokazao u Bijeljini nekome ko dolazi prvi put u grad?
Neko ko prvi put dolazi u Bijeljinu, pokazao bih mu Gradski park, mislim da je to biser u centru Grada, zelena oaza… Dosta je lijepo, uvijek je puno ljudi, djece.. Bar što se tiče centra Grada, najviše vremena volim tu da provodim i mislim da je reprezentativno. Tu je takođe i Etno selo, Banja Dvorovi, ali prvo bi možda otišli na kafu u Gradski park.
Koja je tvoja najsrećnija uspomena iz djetinjstva?
To su vjerovatno uspomene sa babama i djedovima i vremenom provedenim sa njima.
Na čemu si najviše zahvalan?
Najviše sam zahvalan na zdravoj, normalnoj porodici, na nekim međuljudskim odnosima koji su na jednom lijepom nivou uvažavanja i ljubavi. To je otprilike i najvažnije.
Šta je to što te čini drugačijim od ostalih?
Mislim baš ništa. Ne vidim da sam nešto specijalno drugačiji od bilo koga drugog.
Radiš li ono u šta vjeruješ ili samo pokušavaš vjerovati u ono što radiš?
To je na fazon – šta je starije koka ili jaje… Uvijek se trudim da radim ono što u tom trenutku smatram da je ispravno.
Koja osobina kod ljudi te nervira?
Vjerovatno bahatost, bezobrazluk, arogancija, nevaspitanost… Po mom nekom ličnom senzibilitetu, volim ljude koji su umjereni, normalni, fini, tako da, znači kontra od toga.
Šta je gore: doživjeti neuspjeh ili nikad ne pokušati?
Mislim da su to neke dvije krajnosti, uglavnom stava sam da je, kako kažu u Dosije X – „Istina je uvijek negdje između“. Ne treba ni po svaku cijenu pokušavati, ako je ideja suluda, ako je unaprijed osuđena na neuspijeh, isto tako ne treba ni stalno biti u nekoj defanzivi i bojati se da probaš, znači neka sredina, neko srednje rješenje i normalno je da u životu ima dosta neuspjeha i ne treba se obeshrabriti. Imate mnogo primjera uspješnih ljudi koji su desetinama puta, prije nego što su ostvarili taj uspijeh, doživjeli neuspjeh. Tako da, život je maraton, a ne trka na 100 metara – treba pokušavati.
Čega se plašiš?
To je teško pitanje… S obzirom da imam malu ćerkicu, porodicu, većina mojih strahova je vezana za njih. Što se tiče mene konkretno, ne plašim se ničega posebno, ali kada imate porodicu, normalno da imate strahove raznih vrsta.
Šta si uvijek želio učiniti, a nikada nisi?
Kao mali sam želio da treniram fudbal, a nikad mi nisu dali, jer je stric bio fudbaler pa je imao neke teške prelome obje noge i onda nisam trenirao. Većina dječaka je trenirala fudbal, a ja bukvalno ni na jedan trening u životu nisam otišao, a volio sam uvijek da igram fudbal. Nek’ ostane to neka neostvarena želja iz djetinjstva.
Koje je najvažnije obećanje koje si dao sam sebi?
Teško pitanje.. Ne znam kako da odgovorim, ne pričam previše sam sa sobom, tako da.. Mislim da se trudim svaki dan da i na ovom radnom mjestu, na funkciji na kojoj se nalazim, da svaki dan obavljam tu funkciju na najbolji mogući način, da budem najbolji suprug, najbolji roditelj, što mogu biti u tom trenutku i to je i životna filozofija i to je ono kad stanete pred ogledalo i sami sa sobom kad popričate.. Treba biti načisto sa tim stvarima, da nemate tu vrstu tereta da radite nešto što ne treba da radite – to je jedino ispravno.
Da možeš promijeniti jednu stvar na svijetu, šta bi to bilo?
Da ne zvučim kao neki kandidat na Izboru za mis, pa da kažem mir u svijetu, ali svakako mislim da živimo u turbulentnim vremenima, vidite i u Ukrajini šta se dešava… Na neki način da prestanu ti ratovi, sukobi, nemiri, da se živi normalno i samim tim da i taj neki životni standard bude na mnogo višem nivou, ne samo u zemljama Zapadne Evrope, nego mislim na cijelom svijetu. I ne mogu da se pomirim sa činjenicom da neko dijete negdje bude bolesno, da postoji lijek za to dijete, a da nema novca da se to dijete liječi… Neki imaju previše, a neki nemaju ni ono osnovno.
Da li bi promijenio nešto na sebi?
Na sebi bih promijenio mnogo toga, ali samo ono što moguće realno promijeniti. I ranije sam govorio o tome… Morate raditi na sebi, da li je to fizički izgled, želite da izgubite neki kilogram ili da želite da se usavršite u nekom poslu kojim se bavite, samo promjene u tom smislu dolaze u obzir, a neke suštinske promjene ili da maštam o nečemu što ne mogu da budem ili ne mogu da imam – to ne.
Da možeš vratiti vrijeme, šta bi promijenio?
Da mogu vratiti vrijeme, ne bih promijenio baš ništa. Sve što se dešavalo u prošlosti i neke ružne stvari su dovele do nečega kasnije, tako da… ne bih ništa specijalno promijenio, kažem najvažnije je da imam zdravu, normalnu porodicu, roditelji su mi, hvala Bogu, još živi i zdravi, tako da to je najvažnije u ovom trenutku.
Šta radije biraš – ružnu istinu ili lijepu laž?
Opet kažem, istina je negdje između. Ne mora ni ta istina nužno biti ružna, ali ne vidim ni da je problem da se neke stvari, koje su mnogo ružne, da se malo i ublaže, ne treba biti ni brutalan prema ljudima. Uvijek postoji lijep način da se kaže ružna istina koja možda onda i neće boliti toliko koliko bi bolila da se kaže na drugačiji način.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
