Nekada je zanimanje časovničara bilo među vodećim zanatima, međutim, danas ih je sve manje. Tehnološki napredak učinio je svoje i u ovom poslu. Boško Stojanović jedini je časovničar, sajdžija ili urar u Bijeljini.
Biti časovničar, ranijih godina značilo je biti svestran majstor kog je odlikovala ozbiljna preciznost u svom radu. Bilo da satovi imaju stotinu dijelova ili čak 500 sitnih šarafa, majstor Boško tvrdi da poslije dobre prakse i mnogo iskustva, ni jedan kvar na mehaničkim, ali i digitalnim satovima, ne predstavlja veliki problem.
Ljubav prema ovom zanatu, Boško je kaže, naslijedio od svog djeda, vrsnog majstora, koji mu je usadio ljubav prema raznovrsnim starim zanatima.
-Deda me je vodio svuda sa sobom i danas sam mu zahvalan za svo znanje i vještine koje mi je nesebično dao i kojima me je naučio. Na žalost, današnju omladinu stari zanati skoro da i ne zanimaju. Kod mene u radnju dolazi par dječaka, osnovaca, koji vole satove, pa oni navrate da popričamo, nešto uradimo, nešto im i poklonim i mogu reći da me zaista impresionira njihova zainteresovanost“, rekao je za „Semberske novine“ majstor Boško.
Iako po struci master sociolog, nakon nekoliko godina provedenih u inostranstvu, ovaj rođeni Fočak, prije tačno 13 godina, odlučio je da sa porodicom doseli baš u Bijeljinu i otvori svoju prvu samostalnu zanatsku radnju.
-Nije ovo posao od koga čovjek može da se obogati, ali svakako može lijepo da se zaradi za jedan normalan život. Moja preporuka mladima je da treba imati zanat u rukama, bez obzira na školovanje, ne može zanat da naškodi“ poručio je Stojanović.
Međutim, ovo nije uobičajena sajdžiska radnja, već pravi muzej starina sačuvanih od zaborava.
-Prvenstveno sam počeo da skupljam neke stvari iz moje kuće, kao što su satovi, lule, dedini upaljači, mlinovi za kafu u raznim veličinama, retro gramofon i ploče, a imam i čuveni ruski fotoaparat “Smena 8”, koji čuvam još iz vojnih dana“, rekao je Boško.
Sajdžija Boško kaže da se sjeća i osjećaja čarolije kada su slikane prve polaroid fotografije, te da u svojoj kolekciji ima i novine koje su stare trideset, pa čak i osamdeset godina. Najstariji primjerak su novine štampane u Beogradu na Božić 1942. godine. Toliko je star i telefon sa koga bi se i danas moglo pozvati. Posebno je ponosan na sat sa drvenim zupčanicima koji još uvek radi, ali i na satove iz 1905. i 1837. godine.
Ovu raznovrsnu kolekciju starina Boško sakuplja već dugi niz godina. Kaže da je putujući Evropom dosta toga donio iz Njemačke, Engleske, Slovenije, ali i iz Vojvodine. Ima neostvarenu želju da u Bijeljini otvori muzej satova.
-Kada mušterije uđu u radnju, na prvu se oduševe. Baš kao i mene, ove stvari ljude podsjećaju na prošla vremena i bude uspomene kako se nekada živjelo i kako su živjeli naši preci. Zbog toga bih volio da otvorim muzej u kom bih pohranio stare predmete. Tako bi ih sačuvao od zaborava, ali i učinio dostupnim većem broju ljudi. Međutim, za sada je to samo plan za neku dalju budućnost“ kaže Boško.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: semberija.info/I.Savić
