Zeničanin Boško Perić, koji je od oktobra prošle godine smješten u Dom penzionera sa stacionarom Zeničko-dobojskog kantona (ZDK), proslavio je 100. rođendan.
Perića, koji je, ne baš odličnog raspoloženja, dočekao goste u svojoj sobi. Pričao je o svom školovanju, hobiju, poslu, ali i uspjehu za dugovječnost.
– Ima 40 godina radnog staža, 40 godina penzijskog staža i 20 godina ono što je prošlo… Ukupno mojih 100 godina. Ni sam ne vjerujem da sam toliko poživio – kaže Perić.
Bez povlastica
Po završetku osnovne i srednje škole odlučio se za posao tržišnog inspektora. Nakon odrađenog pripravničkog, raspoređuju ga u Zenicu. Inače, rođen je u Jasenjanima kod Bijelog Polja, a u gradu čelika živi još od 1943. godine i sebe smatra Zeničaninom.
– U ono vrijeme nisam mogao ići da radim u Mostar, da ne bi bilo povlastica i nekih veza. To je bio onaj sistem, kada se vodilo računa o takvim stvarima. Danas, nažalost, toga nema. Cijeli svoj život borio sam se protiv sive ekonomije, ali se danas često pitam da li uopšte postoje inspektori – priča Perić.
Dodaje da bi opet, kada bi ponovo birao, izabrao posao inspektora koji je, smatra, radio časno i pošteno.
Iako u Domu ima sve uslove, vrijeme provodi igrajući domino i družeći se s ostalim štićenicima, kroz suze govori da bi, ipak, najsrećniji bio da živi u svom dvosobnom stanu koji ima u Zenici i koji je prazan.
Nema formule
Na pitanje šta je recept za dugovječnost, skromni Perić kaže da nema neke formule, a da se on trudio uvijek voditi zdrav život.
– Nikad nisam pušio, pio alkohol, držao sam do sebe. Volio sam planinariti, svjež vazduh i to je to. Da kažem neki recept koji garantuje dug vijek, ne znam ga. Znam da niko u mojoj porodici nije doživio 100 godina – kaže Perić.
Torta i muzička pratnja
Osim štićenika Doma penzionera, medicinskog osoblja i menadžmenta ustanove koji su mu pripremili tortu te angažovali muzičku pratnju, tim mu je povodom, sa suprugom Zoranom i šestogodišnjim sinom Antom, stigla i rodica te zakoniti staratelj Antoneta Krešo iz Čapljine.
Izvor: avaz.ba