Najpoznatiji je svakako Karl Malden (Mladen Sekulović), proslavljeni holivudski glumac, koji je 1951. godine dobio prestužnu nagradu za sporednu ulogu u kultnom filmu „Tramvaj zvani želja“, gdje je igrao pored Vivijen Li i Marlona Branda.
Mladenov otac Petar potiče iz Bileće, a iako je veliki glumac rođen i odrastao u Ilinoisu, uvijek je bio vezan za svoje srpske korjene. Do polaska u vrtić govorio je samo srpski, koji nije zaboravio ni u kasnijim godinama. Iako je svoje ime promjenio da zvuči više američki, uvek je tražio način da prezime Sekulović nekako umetne u scenario.
Primjera je mnogo, ali možda je najpoznatiji onaj kada u TV seriji „Ulice San Franciska“ njegov lik Majk Stoun zapošljava potrčka koji se tako preziva, kao i kada u filmu „Ptičar iz Alkatraza“ čita imena zatvorenika ozloglašenog zatvora, uključujući i Sekulovića. Njegov otac je zbog toga poludeo i rekao mu: „Mladene, nijedan Sekulović nikada nije bio u zatvoru“.
Kako bilježe lokalne novine, Mladen je, u pauzama tokom snimanja filma „Suton“ Gorana Paskaljevića, novinaru Miroslavu Radojičiću rekao: „Uvijek me pitaju kako to da govorim ovaj naš jezik, a rođen sam daleko, u Americi, i video sam prvi put naš stari kraj tek u svojim šezdesetim… Imao sam, znaš, oca, koga smo voleli možda čak toliko koliko je on voleo nas, svoju decu. Uvijek je govorio odakle je došao i gdje su naši korjeni. Njegovu i moju Bileću nosim u sebi kao da sam u njoj rođen. Jeste, mi smo i u Americi odrasli kao porodica u Hercegovini. Otac Petar je raznosio mlijeko po Čikagu i tako nas je izdržavao, ali je sve do kraja života, do svoje devedesete, zadržao neku životnu snagu i vedrinu. Sakupljao je prijatelje i pravio neke iseljeničke horove (“Branko Radičević” i “Karađorđe”). Pouka koju sam od njega najčešće slušao, bila je:
“Ko pjeva zlo ne misli”. Mnogo je bio dobar taj naš otac, zaista smo ga mnogo voljeli. Nikad neću zaboraviti naš rastanak – zauvijek. Bio sam negdje na drugom kraju Amerike, a znao sam da je bolestan. Jednog dana posle predstave osjetim neodoljivu želju da odem do našeg grada. Pustili su me i tako stignem do oca. On me pogleda blago i obrati mi se: ‘Mladene, ti se vratio kući’“, rekao je.
Ipak, Bileću nikada nije vidio. Na kući Sekulovića u centru grada danas stoji spomen-ploča, dok u Beogradu Malden ima svoj spomenik ispred zgrade Jugoslovenske kinoteke.
Drugi slavni „filmski“ Bilećanin, Dušan Vukotić, Oskara je osvojio 11 godina poslije Sekulovića. Bio je to prvi Oskar dodjeljen autoru crtanog filma koji nije Amerikanac.
Poslije uspjeha „Surogata“ čuveni Volt Dizni ponudio mu je da snimi još 60 nastavaka sa istim likom za ogroman novac. Međutim, Vukotić je ponudu odbio, tvrdeći da bi to bi uništilo njegovu ideju. Dušan je karijeru nastavio u Jugoslaviji, tačnije u današnjoj Hrvatskoj. Za života snimio je 16 animiranih filmova, za koje je pokupio 146 nagrada, domaćih i stranih, sa svih prestižnih festivala.
Bilećani se hvale kako njihova krv teče i u venama drugih filmskih veličina, poput Emira Kusturice, ted a bilećke korjene imaju i glumci Boris Komnenić i Ljiljana Blagojević, kao i pisci i scenaristi Momo Kapor, Radoslav Bratić i Mirko Kovač.
Kako se navodi, Bilećani su i beogradski glumac Dragoljub Denda i zagrebačka glumica Ankica Dobrić.
Izvor: hercegovinapromo.com
