Nataša se od malena bavi crtanjem, a nakon toga i slikanjem. Samouki je slikar, a kako kaže talenat nije naslijedila, jer se niko u porodici ne bavi ovom vrstom stvaranja. Svoje unutrašnje emocije, izražava na malo drugačiji način i zbog toga su ljudi gledali na njeno stvaralaštvo sa podsmijehom.
„Do nedavno nisam imala ničiju podršku. Svi su mi se smijali i govorili: Šta se zamajavaš tim, ostavi se toga, radi nešto drugo u životu. Mene je ovo zanimalo. Uvijek sam se vodila onim da saslušam svačiji savjet i mišljenje, ali opet idem po svom. Pa je možda to i najveći razlog zašto se godinama bavim baš ovom vrstom umjetnosti na ovakav način“, kaže Milićeva za portal „Dešavanja u Bijeljini“.
Kako je teklo vrijeme, tako je i ona pronalazila sebe u različitim periodima i tehnikama.
Nataša Doli Milić
„Vremenom se stiče tehnika i pronalazim se gdje sam, da li je to u ekspresionizmu, ili apstrakciji ili je u pitanju ipak nešto treće. Tako sam došla do toga da sam napravila svoju „sajber-pank barbi“ priču. Mada, sada imam neke nove radove, koje sam crtala ovih dana, i čini mi se da će to biti nešto skroz novo. Mijenja se način izražavanja emocija, na to ne utičem. Mislim da neće više biti ovih lutkica već malo realističnije stvari“, rekla je Nataša.
Iza sebe ima brak, za koji kaže da je bio loše iskustvo i da je sve ovo krenulo još od tog vremena.
„Crtala sam i slikala sam, ali su to bile, baš onako tamne, crne boje. Slika je bila crna, a iz očiju tekla krv. Na taj način sam izražavala neku tamu u sebi, svoje teške emocije. Postepeno sam došla do nekih veselih boja, mada i iza ovih veselih boja uočljiv je vid bizarnosti, tuga. Ljudi obično kažu, baš su lijepe, vedre, našminkane lutkice, imaju trepavice. One jesu lijepe, ali sa tom ljepotom kriju nešto drugo u sebi. Samo ja znam šta je u pozadini svega toga i neko to primijeti, neko ne, ali ja ostavljam prostora oku posmatrača, da to sam doživi“, iskrena je Milićeva.
Oči kao ogledalo duše
Kada slika, Milićeva prvo olovkom skicira glavu, pa onda dalje prelazi bojama i sprejevima. Možda i glavni motiv slika je ono od čega na njima polazi – oči.
„Čak i ja sama kad krenem da crtam, ne znam šta će se na kraju roditi. Obično skiciram glavu, prvo idem oči i nakon toga, kako se desi i šta. Nikad nisam zamisila, e, ovo crtam. Dešavalo se da mi prsne više spreja ili nešto kapne na sliku, iznerviram se i onda kao, baš je to tako trebalo tu da bude“, kroz osmijeh dodaje Nataša.
Ono što je primijetno je da na najvećem broju slika Nataša prikazuje lutku u raznim tonovima i sijenkama. Doli misli da je lutka savršena jer nema ni emocije ni pokrete, već dobije one emocije koje Doli u tom momentu prenese na platno i smatra da je to savršeno baš tako kako jeste.
„Lutku kad napravite, nema emocija već samo taj jedan pokret. Pogled u jednom smjeru i to je to. Kroz te lutke prikazujem svoje emocije, svoje psihičke momente, strahove. Svaka lutka je drugačija i kao da taj moj psihički momenat, da li bijes, strah ili sreću, zaledim u njoj, baš kao kad fotkate. Shvatila sam da sam u posljednje vrijeme postala kao adrenalinski zavisni, ako nisam, recimo, četiri dana ništa naslikala, moram nešto da crtkam, bar kad pričam na telefon, da crtkam onako, samo da ruka radi. Mislim da sam malo živčana, da tako liječim živce“, iskrena je Milićeva.
U svojim slikama koristi kombinovanu metodu rada. Najćešće koristi akrilne sprejeve, ali, kako kaže, ima problem da nađe i kupi one kvalitetne.
„ U Bijeljini kupujem sprejeve, ali nisam zadovoljna njima. Ako hoću da iskombinujem dvije-tri boje, imam problem, jer brzo se suše i moram sve ono što sam zamislila da ubrzano radim da bih uspjela da stvorim nešto. Volim da radim akrilom i izdvojila bih ga od svih tehnika“, kaže Milićeva.
Slikarstvo kao hobi
Porudžbe, kako kaže, radi samo onda kada osjeti da ona može da doživi i prenese na platno energiju osobe koju treba da naslika i to radi na svoj način.
„Mrzim kad mi se neko javi i kaže mogu li da poručim rad. Ne radim na takav način. Mogu da crtam djevojke, pošto samo to radim ili srce ili nešto o čemu imam viziju, za sve drugo, preporučujem da odu kod mojih kolega. Recimo, ako mi momak naruči sliku za svoju djevojku i kaže evo slika i naslikaj mi u nekom svom maniru, kako je ti vidiš, to može, ukoliko osjetim da mogu. Dobijem sliku, skiciram djevojku i preko slike izvlačim njenu energiju i obično pogodim“, rekla je Doli.
Kako kaže, ljudi znaju da cijene kvalitet urađenog posla i nakon toga joj javljaju da su oduševljeni i da su sliku uramili.
Najbolju prodaju je imala u Evropi, bez obzira koju cijenu navede. Kod nas joj, kako kaže, prodaja ide malo teže, ali s obzirom na težak život naših sugrađana, potpuno razumije situaciju.
„U današnje vrijeme, ne može se živjeti od slikanja. U Evropi da, na našim prostorima ne. Tako da slikarstvo može biti jedino hobi. Uz pomoć svog druga Mihajla, jedno vrijeme sam radila printeve mojih slika na majice i dukseve, ali zbog velike udaljenosti između Bijeljine i Banjaluke i velikih poštanskih troškova, prekinuli smo saradnju. To ne znači da sam odustala od tog sna, polako skupljam pare i tražim najpovoljnije mašine da bih mogla da nastavim proizvodnju, jer je prodaja u to vrijeme dobro išla, ljudi su bili zainteresovani za kupovinu unikatnih stvari“, dodaje Milićeva.
Mala zainteresovanost bijeljinaca za ovakvu vrstu umjetnosti
Prva izložbu je imala u Narodnoj biblioteci „Filip Višnjić“ u Bijeljini i bila je zadovoljna kako posjetom, tako i podrškom kako mlađih, tako i starijih sugrađana. Nakon druge izložbe, na kojoj su joj podršku pružili samo roditelji, brat, dvije rodice i rođak, bila je na ivici odluke da odustane od slikarstva, ali je, na sreću ljubitelja ovakve umjetnosti, ipak ostala u ovim vodama.
„Mislim da ljudi nisu zainteresovanani. Smatram da loše vrijeme ili gužva, ne može biti izgovor. Imala sam želju da obiđem izložbu Marine Abramović i, iako je bila gužva i u putu sam provela tri sata, ništa nije moglo da me spriječi da odem i ispunim svoju dušu. Mogu vam reći da sam još uvijek pod utiskom i puna inspiracije. Žao mi je što ljudi slikare i umjetnike ne shvataju dovoljno na taj način. Svaka ova slika je lično moja i daje neku novu energiju čovjeku“, inspirisana je Doli.
Kao najveću neispunjenu želju navodi samostalnu izložbu u Njujorku na mjestu gdje obitava njen idol – Endi Vorhol.
Iako je njena treća samostalna izložba pripremana kao takva, odlučila je da je to bude humanitarno-prodajna izložba, gdje će sav prihod od prodaje slika biće uplaćen na račun za pomoć Dušanu Rajšiću.
„Ovo je trebala biti moja treća samostalna izložba, spremala sam radove za to i shvatila sam da je mnogo bitnije da pokušam da pomognem koliko mogu Dušanu. Lijepo je napraviti izložbu zbog sebe i svog imena, ali je bolje da svoju energiju usmjerim za onoga kome treba. Ne samo za Dušana, nego za svakoga kome je potrebna pomoć. Iskreno se nadam da će Dušan dobiti ovu bitku“, rekla je ova mlada slikarka za portal „Dešavanja u Bijeljini“.
Dešavanja u Bijejina
Izvor: desavanjaubijeljini.com
