Glumica Vanja Krtolina najmlađi je član glumačkog ansambla Gradskog pozorišta “Semberija”. Ipak, u malo godina stalo je mnogo iskustva i mnogo naučenih lekcija. Vanja je za NoviGlas govorila o radu u pozorištu, glumačkom pozivu, društvu u kom živimo, mladima i još po nečemu.
Razgovor sa Vanjom započeli smo prisjećajući se njenog prethodnog intervjua. “Upoznajte Vanju i zapamtite njeno ime”, glasio je naslov teksta objavljenog prije nešto više od tri godine. Danas za upoznavanjem nema potrebe, jer bijeljinska publika (i mala i velika) Vanju već dobro poznaje.
“Uh, šta je stalo u tri godine?! Mnogo toga. Uspona, i padova. Tri veoma turbulentne, ali i lijepe godine. Period korone, koji je i meni, kao i ostalima bio ne tako jednostavan. Zatim, nova poznanstva, prva gostovanja sa mojim pozorištem, rad sa različitim rediteljima i saradnicima. Od premijere predstave “Komedija ometena u razvoju”, mi smo uradili ukupno 12 predstava, različiti žanrovi, različiti pristupi, različiti partneri. Ja ne glumim u svih 12, ali zbog trenutne situacije mi u pozorištu radimo svi sve i onda smo zapravo svi dio procesa koji se radi u datom trenutku”, započinje priču za NoviGlas Vanja.
Rasti, učiti, pasti, ustati…
Iako ne voli da govori o sebi jer smatra da je nezahvalno, Vanja ističe da je za nekoliko godina promijenila mnogo toga. Uspjehe i uspone su pratile i greške, a sve je isprepletano neprekidnim učenjem..
“Svaki novi dan je za čovjeka nova lekcija i novo iskušenje. Griješila sam i učila za ove tri godine i mislim da sam naučila ono što je bilo najvažnije u ovom periodu. Učim i dalje. Mislim da je konstantan rad na sebi svima prijeko potreban, bez obzira na godine i da nikada nije kasno da krenemo da pravimo najbolju verziju sebe. Tu buduću verziju nas samih smo čak pominjali i u prethodnom intervjuu. Upravo ti procesi kroz koje prolazimo mi kao glumci nas uče dosta”, iskrena je Vanja.
Svaka uloga u kojoj je stala na “daske koje život znače” donijela joj je nešto svoje, i u svakoj je, kako kaže, otkrila nešto novo o sebi. Međutim, kao što je učila kroz uloge na sceni, učila je i kroz zadatke van nje.
“Možda sam najviše naučila u ulozi suflera-inspicijenta, to su uloge ljudi u pozorištu, bez kojih pozorište ne može, a nisu glumci. Tada imaš mnogo više vremena da se baviš i analizom rada kolega, ali i radiš na uzajamnom poštovanju i odnosu. I kada nam se nešto ne dopada, pa bar znamo kako nećemo ili šta bismo rado usvojili. Takozvano prepisivanje”.
Na jedno od najčešće postavljanih pitanja glumcima i glumicama – “Pozorište ili televizija?”, Vanja bez razmišljanja odgovara:
“Između televizije i pozorišta, biram pozorište. Naravno da bih voljela i da snimam i da je i to nešto što želim, ali Pozorište je uvijek na prvom mjestu.”
Pozorište sa velikim “P”
Kao najmlađi član ansambla najmlađeg pozorišta u cijeloj Bosni i Hercegovini, Vanja je ponosna na mnogo toga što su ona i njene kolege postigle tokom svega nekoliko godina rada.
“Prije nekih godinu dana sam naučila koliko je važno da pohvalimo sami sebe i nagradimo. Svi oko nas imaju mišljenje, ali to ne znači da mi to mišljenje moramo da uvažimo i da je njihovo mišljenje konačno ispravno, i to je jedno od naučenog na koje sam izuzetno ponosna. Dozvoliti ljudima da nam ukažu na nešto, prihvatiti to, ali i znati da postavimo granice, jer živimo u vremenu gdje svi ljudi sebi daju previše za pravo”, priča za NoviGlas Vanja.
Kada je riječ o publici i pozorišnoj kulturi u Bijeljini, Vanja dijeli stav svojih kolega.
“Publika je sve prisnija sa pozorištem i to je ono što me raduje i čini mirnom i potvrđuje da smo na zaista dobrom putu. Ja sam uvijek ta koja kritikuje da ljudi ne dolaze u pozorište, ali sada želim da pohvalim, jer ima Bijeljina mnogo ljudi koji žele da saučestvuju u nadogradnji mentaliteta i kvaliteta života u našem gradu.”
“Bijeljina se budi”
Pored rada u pozorištu, Vanja je aktivna i u omladinskoj organizaciji “Vizija mladih”. Kao aktivista je, zajedno sa ovom grupom mladih entuzijasta iz Bijeljine, pružila podršku njihovim akcijama i projektima.
“Upoznala sam divne ljude, uspješni projekti su iza nas, zbog čega mi je posebno drago. Bijeljina se budi, kako i za podršku akcijama koje se sprovode, tako i za Pozorište za koje do prije godinu dana nije znalo mnogo ljudi, a danas je već to malo drugačije. Jednostavno, pokušavam da sve što radim povežem sa pozorištem. Kroz volonterski aktivizam i sve te akcije koje sprovodimo pokušavam da objasnim kolika je važnost kulture, umjetnosti i želje za boljim svijetom, i izlaskom iz ovještalih razmišljanja”, objašnjava Vanja.
Uz to, Vanja je i jedna od rijetkih glumica na našim prostorima koja je savladala znakovni jezik.
“Učenje znakovnog jezika je sasvim slučajno ušetalo u moj život, mada ja ne vjerujem u slučajnosti, i smatram da sve ima svoj razlog. Znakovni jezik je meni kao glumici značajan, prosto zbog onog osnovnog što su nam prvo rekli, a to je da naša facijalna ekspresija mora biti u skladu sa riječima koje pokazujemo, jer u suprotnom ljudi sumnjaju u prenos informacija. Gospođa Dubravka (Dubravka Ostojić, predsjednica Saveza gluvih i nagluvih Republike Srpske prim.aut) me naučila prvom nivou jezika i ovog ljeta idem na polaganje drugog nivoa”.
Savladavanje znakovnog jezika otvorilo joj je novi pogled na svijet.
“Ti dobri ljudi su toliko željni komunikacije, a društvo ih isključuje i često imaju problem u svakodnevnim susretima, zato se nadam da ćemo mi kao društvo onima koji imaju poteškoće pomoći da se spojimo i da se prilagodimo jedni drugima. Imala sam čast da na akademiji povodom 30 godina od osnivanja Udruženja gluvih i nagluvih Republike Srpske, govorim tri pjesme poezije i prevodim ih na znakovni jezik. To je posebna vrsta osjećaja, toliko sam bila ganuta, ti komplimenti i te riječi podrške koje sam tada dobila su imali poseban značaj”.
“Želja do želje, željica”
Na pitanje kakve želje ima za budućnost, Vanja za kraj priznaje da ih ima mnogo.
“Trebao bi nam cijeli jedan intervju za želje (smijeh). Šalu na stranu, kada je posao u pitanju, želim da sve nastavi da napreduje kao i do sada, jer čak i kada su sitni koraci, nije važno, važno je da se korača naprijed”. Želim mir, želim da se pohvalim radošću, osmijehom, jer to znači da je sve na svom mjestu, i posao, i privatni život i da stiže u trenutku kada trenutak i jeste”.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: noviglasinfo.com
