Gordana Ilić (45) iz semberskog sela Ostojićevo 28 godina radila je u Švajcarskoj, gdje je obavljala brojne poslove, ali se najduže zadržala u ugostiteljstvu.

Nedavno se vratila u rodno selo sa željom, kako kaže, da pokuša i tu nešto korisno uraditi.

Krenulo je okupljanjem mještana, onih starijih od 60 godina, za Osmi mart, u seoskom Domu kulture. Bio je to prvi pravi potez da se ljudi probude i izvuku iz životne letargije u koju su zapali.

– U životu mi ništa nije bilo teško. Radila sam u Švajcarskoj, u početku u staračkim domovima, na poslovima održavanja higijene u privatnim kućama, ali sam se najduže zadržala u ugostiteljstvu, punih 26 godina. Izgradila sam porodičnu kuću u selu i sada ovdje boravim tokom godine. Uvijek je najljepše tamo gdje je čovjek rođen, u zavičaju. Sin i kćerka žive i rade u Švajcarskoj. Već sam postala i baka, imam dvoje unučadi – govori Ilić.

Ona sada želi svoju neiscrpnu životnu energiju iskoristiti na koristan način i uraditi nešto dobro za svoje selo.

– Išla sam od kuće do kuće i pozivala mještane na druženje. Bilo je lijepo vidjeti 140 ljudi u jednoj sali, posebno starije žene. Bilo je to druženje uz folklor, uz prigodan kulturno-umjetnički program. Ovih dana, za Vaskrs, organizovali smo druženje djece. Sve su to korisne akcije koje ljude vesele i pokreću na druženje – poručuje Ilić.

Gordana kaže da zapadni poslodavci najviše vole kada imaju mogućnost da zaposle što mlađe radnike, jer takvi mogu pružiti najviše.

-Ja više nemam potrebu da radim. Čovjek treba prepoznati trenutak kada mu je dovoljno ono što je stekao. Ne treba biti pohlepan i težiti ka velikom kapitalu i velikom novcu. Mnogi se ne snađu ni u inostranstvu – priča Ilić.

Izvor: avaz.ba