„Ovo je knjiga i o semberskom seljaku, njegovoj muci, njegovoj životnoj radosti, snalažljivosti i drčnosti. Trinaest pripovijedaka obrađuje upravo te i takve teme, dok četrnaesta pripovijetka, odnosno novela, malo je drugačija. To je ljubavna priča čija je radnja smještena u Novi Sad krajem dvadesetog vijeka. Kao novosadski đak, gdje sam završio Medicinski fakultet i specijalizaciju iz maksilofacijalne hirurgije, u Novom Sadu sam upoznao puno ljudi iz ovih krajeva, tako da je to, ipak, priča koja je bliža ovom semberskom mentalitetu. Mislim da je to univerzalna priča koja veliča ljubav između muškarca i žene i koja govori o spremnosti na žrtvu“, kaže doktor Kovačević, ističući da je književnost njegova druga ljubav.
„ Kad liječite ljude, oni vam dolaze sa nekim bolestima tijela, ali, čovjek ima i dušu. Tako da je ovo što ja radim spoj tijela i duše. Mnoge zanimljive priče sam čuo od mojih pacijenata i utkao sam ih u ovu knjigu, u ove priče. Kada sam se ostvario u medicini, želio sam da napišem nešto. Nakon prve knjige „Pozajmljeno od zaborava“, koja je doživjela i drugo izdanje, pojavljuje se i ova knjiga. Čitaoci će o njoj dati svoj sud“, kaže doktor Kovačević, a na novinarsko pitanje, šta je teže, pisati ili liječiti ljude, on kaže da je svaki posao, koji se radi s ljubavlju, lagan. Za sve treba ljubavi, strpljenja, snalažljivosti i znanja, kaže doktor Kovačević, ističući da bi tek za četiri do pet godina mogao napisati i treću knjigu, u formi romana.
Profesor doktor Sava Ćeklić, recenzent Kovačevićeve zbirke pripovijedaka „ Nekada ne tako davno“ kaže da bi se ove priče mogle svrstati i u novele, budući da za tematiku imaju neki neobičan i interesantan događaj, moguć ili stvaran, koji na neki način određuje sudbinu njegovih junaka.
„ Kovačević u svojim pričama slika svoju Semberiju. Njegovi junaci su obični ljudi koji pričaju priče. Te priče ponekad poprimaju realistički karakter, a ponekad odu i u neke druge vode i u moderniji način izražavanja. Kovačević je izdanak Semberije i on istim žarom voli svoju Semberiju, kao što „ Svetolik Ranković voli svoje šumadijske kose i osoje pod Bukuljom i Venčacem, po nagonu kojim ptica voli svoje gnijezdo, kao što Žorž Sandova voli svoj Beri, kao što je Gogolj volio svoju Rusiju“. Njegove priče iz godine u godinu postaju sve bolje i sve interesantnije i toplo ih preporučujem čitaocima“, ističe recenzent knjige profesor doktor Sava Ćeklić.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
