Priča o Boži pjesniku…
Ovo je priča o vječitom sanjaru iz Bijeljine… Božu Božića skoro svaki dan možemo sresti na gradskim ulicama, kako sa metlom u ruci brine o čistoći grada. Ali, on je mnogo više od toga, on je poetični stvaralac koji je do sad napisao više hiljada pjesama…
“Mnogi sada i ne slute, šta će se desiti one minute,
kad progovore pamćenja koja ćute.
Pjesma Kraj, ne znam da li imam pogrešan pravac,
ali otkad mi je i drugi put dat život na dar,
u meni su i tvorac i grobar…”
Ove stihove potpisuje Božo Božić, čovjek pjesnik, nekada boem, danas savjesni i odgovorni radnik u bijeljinskom Komunalnom preduzeću… Svojom pojavom upečatljiv, sa slamnatim šeširom i sa metlom u ruci zadužen je za održavanje gradske čistoće i tako…, već posljednjih jedanaest godina… Na stranice 62 godine života stalo je mnogo toga, od snova do proživljenog, a sve to je uramljeno u slike koje ne blijede, a koje najbolje opisuju njegovi stihovi…
Božo Božić, bijeljinski pjesnik
“Pritisla muka neka,
ne znam ni da li jesam,
kad umiri se rijeka,
dopusti da progledam.
Da složim kockice svoje,
u životnom nemiru,
vratim šarene boje,
i nađem smisao svemiru.
Sve halucinacija je,
duh igra igru svoju.
Šta starije je,
kokoška ili jaje,
i sve se vrti u nespokoju,
te slijepac hroma nosi,
i neredu prkosi.
Izvan sebe, u ničemu,
kako naći svoju temu,
kad me nema, a ne stajem,
kako znati gdje prestajem,
šta posotoji, šta jeste,
gdje se kriju tajne ljestve,
trepenjanje i silazak,
moraš Božo na počinak…
Čišćenje grada je nužda, posao kao i svaki drugi, ali ono o čemu ovaj neobični čovjek često razmišlja, prevazlazi rutinu svakodnevnice i gubi granicu sa vremenom i prostorom….
Gdje god da se okrene, Božo pronalazi momenat za rađanje nove poezije, ali ga ponajviše, posljednjih godina, kako kaže, inspiriše apsurdni hilizam i vjera… A da li u svemu tome ima prostora i za ljubavnu poeziju, ovaj pjesnik u svom stilu odgovara…?!
“O ljubavi da pjevam, ma šta, dosta je više,
o ljubavi smo sve rekli, šta ima još da se piše?
O ženama da počnem, zar je to tema nova,
one su opjevane davno, o ženama ni slova.
Pjevamo nove pjesme, nove se teme traže,
ali ja bih o ženama opet, one su mi mnogo draže.”
Osim poetičnog apsurda, Božo je u svoje stihove smjestio i životne situacije iz mladosti, poput sjećanja na studentske dane u jesen 1984. godine, kada je nakon revanš utakmice Partizan – Kvins Park Rendžers, sa drugovima slavio neočekivanu pobjedu domaćih, sa rezultatom 4:0, na žurci u Studenjaku spazio žensku siluetu, a sve nakon tog neobičnog susreta, ostalo je zapisano na papiru…
“Znam dobro da su padale pijane kiše u mojoj glavi
pa sam morao čelo da hladim i kosu da kvasim, razum da ispiram.
To veče smo imali gosta, ili tačnije jednu gošću,
i nisam joj rekao ništa, ko zna, možda bi pomislila da je volim.
Ma taman posla!
Onda je opet stiglo jedno veče vlažno,
na jednom brdu, sa gomilom piva,
kad mi se u srcu otkačila jedna žica,
što žica nije, al’ stalno zvoni,
pa možda je volim, možda je volim.”
Agroekonomiju u Beogradu nije diplomirao, razlog napuštanja studija krije se u njegovom tada boemskom shvatanju života…
“Mnogo više sam vremena provodio na Filozofskom i Teološkom fakultetu, ali, uglavnom, najviše po Beogradu, po njegovim kafanama… Iako sam imao burnu mladost, u mom indeksu nije upisana ni jedna petica, sve ispite sam položio iz prvog pokušaja”, prisjeća se Božić, dok mu se pogled kroz mutne plave oči gubi negdje u daljinu…
Povratak kući značio je hvatanje u koštac za surovom svakodnevnicom, traženje posla i borba za goli život… Na pitanje, s kim danas živi Božo, ovaj neobični pjesnik odgovara: “Živim sam, a samoća mi nije teška, jer se čovjek vremenom na sve navikne, te tako i na samačke dane. A kad bolje razmislim, ne znam ni kako bi danas živio u čoporu”, kroz osmijeh odgovara Božo.
Više stotina pjesama izašlo je iz Božinog pera, sve ih je uramio u svom pamćenju, kao vjerne svjedoke života jednog boemskog nomada… O njima brine sve ove godine, ali ih i rado poklanja svima onima koji žele da čuju iskrenu i čistu poeziju jedne nadahnute duše, a koju skoro svaki dan možemo sresti na bijeljinskim ulicama…
P.S. Preporuka je da se priča čita uz numeru Josipe Lisac „O jednoj mladosti“…
Nikoleta Petrović/rtvbn
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
