U novom broju časopisa za nauku, književnost i kulturu “Srpska vila” našla se i priča Nikolete Petrović, novinarke iz Bijeljine čije su priče do sada osvojile više nagrada na književnim konkursima.
Nikoletinu priču “Ona i braća” pročitajte u nastavku:
“Ona i braća….
Po godinama bliski, ko tri bora posađena u razmaku od par godina, ali po naravi odudarali su jedan od drugog ko boće na bućalištu. Najstariji Vujadin odmjeren u govoru, lijen u pokretu, radio je tek toliko da ne osjeti kako mu znoj nagriza kožu, a prevelik umor ne grči tijelo. Prvi je prekinuo momkovanje, od oca je uzeo komad zemlje i parče krsnice kao zavjet zrelosti da će u svom novom domu nastaviti svetkovanje porodičnog zaštitnika. Pred njim je bila slobodna da progovori o bilo kojoj muci, ali njegova pristupačnost nije joj ulivala povjerenje, pa su ti razgovori, mahom, bili površni i završavali su se i prije nego što bi se stiglo do suštine priče… Navraćao je često, više usput, neg’ sa nekom namjerom da pritekne roditeljima u pomoć. Zbog svoje lake ćudi, nikom se nije zamjerio, ali ga i niko nije gledao kao čovjeka od riječi. Poput bora koji, zbog svoje prevelike visine, štrči međ’ ostalim stablima, tako i Vujadin nije mnogo pogledao ni braću svoju… Poneki fildžan kafe i čokanče rakije, tek da se razmijeni po koja riječ, bilo je jedino što je umio da im pruži.
Koliko je Vujadin bio po naravi voda, toliko je Radovan bio vatra. U koracima hitar, u planovima silovit, svaku zamisao već bi priveo kraju i prije nego što bi ruke upregnuo u posao. NJegova prijeka narav umjela je često da nakalemi namrgođene poglede koji su sijevali sa rano izboranog lica, prikrivajući osjetljivo srce, koje je, uprkos svim zaludnim ovozemaljskim brigama, sačuvalo nježnost i pažnju za čovjeka pored sebe. Svaka prozborena riječ sa njim bila je ljekovita.. Priča bi kretala teško, izokola, jer zbog Radovanovog oštrog pogleda skoro uvijek bi imala osjećaj da nije trenutak za njena pitanja. Tim rijetkim trenucima njihovog susreta prilazila je bojažljivo, k’o nedjeljom il’ praznicima pred sveti putir…. Svaka njena nedoumica koja bi skliznula niz jezik stasavala je u naočitu siluetu dvoglavog mitskog bića kojoj bi on, samo jednom tvrdnjom, odsjecao glave, tako sigurno da nije ostajalo ni pedlja za neki mogući novi strah ili nesigurnost.
Radio je mnogo, svaka nova zora bila mu je kao poslednji čin u monodrami. Žurio je da stekne, obezbijedi i da roditeljima pripomogne u teškim radovima. NJegova ljuba pratila ga je u stopu, znajući da samo tako može se graditi bedem njihovog guvna. O svom načetom zdravlju nije pričao mnogo, svaki bol u prsima liječio je brigom i rečenicom – “Još je samo ovo ostalo da se uradi…”!
Kradeći njihove dane, nije ni primjećivala da joj vrijeme za najmlađeg Jovana izmiče. Iako po krštenici zreo da razastre životni barjak, svoju povučenost i urođenu tugu vezivao je mrtvim čvorovima oko kafanskog stola, na kom su ga svako veče čekali izlizani špil karata i novo zaludno društvo za, unaprijed izgubljen, megdan. Viđala ga je kako niz sokak prepliće nogama, dok gorom pušta da slobodno luta melodija stare pjesme “Zelen oraj”… Na njegovom licu urezale su se dvije bore, jedna oivičena oko sprženih usana od stalno prisutnog osmijeha i druga međ’ obrvama koja je kao ćuprija povezivala dvije obale u njegovim zamagljenim zenicama, uvijek natopljenim suzama koje su spirale sav onaj očaj koji ga je čekao na dnu čaše. Sa Jovanom nije se moglo ozbiljno zboriti, svaki susret bio je, sam po sebi, povod ili za usputnu šalu ili za plakanje u hodu… Bile su to suprotnosti u njegovom ponašanju koje su ga ogoljavale pred svijetom, ali su, u isti mah, vješto skrivale gorku istinu, zaturenu u porodični kredenac koji je vapio za porodom… U borbi za potomstvom, gubio je dio po dio imanja, na ognjištu su se smjenjivale ženske ruke koje su davale sve od sebe, ali iz utrobe kalem nije nicao…Ona je sve to nijemo posmatrala, o njegovom životu nije se naglas pričalo, osim u prigušenim večernjim molitvama pred slavskom ikonom i kandilom kada se mogao čuti majčin vapaj u dugim skrušenim prozbama…
Svaki svoju brigu ili nadu vezla je za ta tri bora koja su se nadvijala nad njihovim starim kućarom… Svojom visinom bili su sklonište za mnoge oluje dok su u sebi gasili plamen brojnih iskušenja. Ona je znala da nije sama sve dok i jedna iglica stoji čvrsto na njihovim stablima…. NJena sudbina lijepila se poput smole za njihovu izbrazdanu koru….
Nastaviće se….”
Nikoleta Vračević
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: noviglas.info