Poznati duborezac Dušan Stevanović izgradio je u svom dvorištu u bijeljinskom naselju Pet jezera neobičan muzej – Muzej uspomena, a za portal Desavanja u Bijeljini rekao je da svaki predmet koji je sačuvao ima svoju jedinstvenu priču, koju je pokušao da otrgne od zaborava.
Stevanović nas dočekuje ispred objekta na kojem se nalaze drveni točkovi, stare posude, razni ukrasi, zanimljive poruke isklesane u drvetu, a iznad ulaza poruka: Umjetnost je prozor ka nebu!
Dušan Stevanović
– Od rane mladosti sam počeo da se bavim duborezom, uvijek sam nosio neki alat sa sobom, pomagao sam ocu. Inače sam po struci visokokvalifikovani radnik metalske struke, te iako smo supruga i ja prije rata radili u Novom Travniku u jednom preduzeću, nikada nisam ostavio duborez, posvećivao sam mu se u slobodno vrijeme. Kasnije, to je postalo moje primarno zanimanje koje traje do danas, ostavio sam veliki trag kada je riječ o izradi ikonostasa i mislim da ne postoji pravoslavni vjerski objekat na području Eparhije zvorničko-tuzlanske u kojem nema nekog mog rada u drvetu – navodi Stevanović.
Do sada je izradio ikonostase u petnaest crkava i manastira, a trenutno radi na šesnaestom ikonostasu. Međutim, kako su godine prolazile, Dušan je sve više osjećao potrebu da vrijedne predmete i uspomene okupi na jednom mjestu – u Muzeju uspomena.
– Imam predmete iz svih krajeva Republike Srpske i planiram u dogledno vrijeme da proširim prostor, napravim malu galeriju. Većinom je riječ o drvenim predmetima koje sam izradio ili sam dobio od nekoga, a na nekima sam ispisao poruke duhovnih lica, velikih ljudi, mislilaca, ali i moje stihove jer inače pišem poeziju. Ovdje su, na primjer, dijelovi drveta stari više od 3.000 godina, izvučeni iz rijeke Save, stari drveni krst koji sam pronašao u zavičaju, kamen koji sam donio sa isposnice Svetog Save iz Manastira Studenice, kada sam s povrijeđenom nogom pješačio pet kilometara – ističe za Desavanja u Bijeljini Stevanović.
Pokazuje nam i stari svijećnjak iz manastira kod Foče, u kojem je izradio ikonostas, zatim hercegovačke opanke, te drvenu stolicu na kojoj je sjedila njegova pokojna majka.
– Ovo je ikona Svetog Georgija u drvetu, koju sam radio kada sam bolovao od virusa korona, imao sam obostranu upalu pluća, mislio sam da ću umrijeti. Ipak, čim sam malo došao sebi, uzeo sam drvo i alat i izradio je. Tu su i stare fotografije, recimo ova, na kojoj se vidi moja rodica na rijeci Bosni, gdje smo imali vodenicu i skelu – naglašava Dušan.
Trenutno u svom muzeju/radionici izrađuje gusle po sjećanju na stari instrument koji se nalazio u njegovoj porodici.
– Bile su to gusle moga djeda i ja ih dobro pamtim. Treba puno strpljenja i preciznosti, ali želim da ih napravim i na njih stavim porodični grb i ime krsne slave. Prve sam gusle uradio 1973. godine i one se nalaze u Kanadi, poklonio sam ih jednom prijatelju prije rata. Napravio sam oko 60 gusala, a jedne od najznačajnijih su one koje sam darovao ruskom patrijarhu Alekseju – dodaje Stevanović.
On kaže da su njegovi preci bili skloni umjetničkom radu, a da je na njega poseban utisak ostavila tradicija duboreza Makedonije, gdje je služio vojsku.
– Makedonci su jedni od najboljih duborezaca na Balkanu, a kao vojnik sam posjetio Crkvu Svetog Spasa u Skoplju, koja sadrži jedno od najvećih duborezačkih djela, prikazano i u enciklopediji bivše Jugoslavije. Tada sam osjetio nešto posebno i vrativši se kući iz vojske, odmah sam počeo da radim duborez. Prva ikona koju sam izradio u drvetu bila je Trojeručica i poklonio sam je crkvi u zavičaju, međutim, ona je zapaljena i izgorila je – navodi Stevanović.
U drvetu je radio mnoge predmete – kabinete, enterijere za ugostiteljske objekte, ikonostase za crkve, vrata na vjerskim objektima, i još mnogo toga, a naredne godine želi da napravi izložbu o svojim radovima i katalog, kako bi ostao trag za naredne generacije.
– Tu je pregršt fotografija, radova, video-snimaka, i sada, kako ulazim u pozne godine, osjećam potrebu da to sve sumiram. Do tada, mir mi pruža boravak i rad u mojoj radionici, odnosno Muzeju uspomena, gdje ponekad dođu i prijatelji, pa se prisjetimo svega lijepog što smo prošli u životu, nekih sretnijih vremena. To me nadahnjuje – zaključuje Dušan Stevanović.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
