„Od malih nogu družim se sa šargijom i violinom. Dok sam u rodnom selu trčkarao za govedima i ovcama, učio sam da sviram, od onih starijih i iskusnijih. Nekada su momci na selu obavezno znali da dobro sviraju i da dobro pjevaju, kao što su djevojke znale da vezu, pletu ili tkaju. Selo se orilo od pjesme, pogotovo u vrijeme velikih pravoslavnih praznika, ispred crkve, na seoskim zborovima, na sijelima i prelima. Imam dobru šargiju kod kuće. Obavezno uzmem šargiju i ujutro i naveče, pa zasviram. To mi dođe kao neka terapija. Moja baba sjedne preko puta i sluša, nekad i zapjeva. Djeca i unuci nisu nešto bili zainteresovani za šargiju i violinu. Njih je zavela neka druga muzika“, kaže Milan, ističući da je dobar dio svoje mladosti proveo svirajući po sijelima, prelima i svadbama.
„Da mi je sada onih para koje sam zaradio na svadbama, slavama i sijelima, mogao bih najveću stambenu zgradu kupiti u Bijeljini. Toliko smo para nekada znali zaraditi. Brat je svirao šargiju, dok sam ja svirao violinu. Za dobre šargije bili su zaduženi dobri majstori. Nije svako znao izraditi ovaj muzički instrument“, kaže Milan Maksimović.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
