Dok je mogao raditi, 48-godišnji Slavko Krbanjević, kaže nikakvog se posla nije plašio. Radeći jedno vrijeme u Njemačkoj uspio je srediti jednu prostoriju za normalan život.

U međuvremenu se oženio i dobio kćerkicu Biljanu. Obzirom da je mahom radio teške fizičke poslove, došlo je do teškog oštećenje kičme, te je sada skoro nesposoban za rad, jedva se i kreće. Supruga ga napušta, ostavlja tada 8-mjesečnu bebu, da se više nikada ne bi ni javila, iako živi u istom selu.

– Nas dvoje tada ostajemo sami, od tada ja o njoj sam brinem. Nastojim da joj omogućim koliko mogu, da je vaspitam, da bude dobro dijete. Idemo redovno i u crkvu. Supruga od kada je otišla, više se nikada nije vratila, niti javila. Ne viđa je, ne šalje poruke ni za rođendan, krstio sam je, nije ni tada došla da je vidi. Jednostavno, ne interesuje je…  – kaže Slavko.

Uslovi u kojima žive su teški, u kući nema ni kupatila. U jedinoj prostoriji koja je funkcionalna spava djevojčica, otac, da bi joj oslobodio prostor spava u adaptiranoj prostoriji pored, koja nije izolovana, u pitanju je nekadašnji hodnik. Slavko kaže da rupe začepi stiroporom, da manje duva spolja, a za vrijeme hladnijih dana, spava na spužvi pored Biljaninog kreveta.

– Ja bih podigao i kredit da mogu, ali nisam zaposlen zastalno. Radim u komunalnom preduzeću evo 7 mjeseci, ali od toga sam već 4 na bolovanju. Direktor mi izlazi u susret, pa mi produži. Ležao sam 14 dana u bolnici u Banjaluci, nisam imao čime da platim, ostali mi papiri tamo, ne mogu da ih podignem, nemam para da odem. Sa to nešto oko 400 KM što primim, pokrijem troškove, kupim njoj šta treba, kupim da jede. Njoj više, a meni šta ostane . priča čovjek pritisnut teškom mukom, piše BN TV.

Vezanost kćerke i oca je očigledna. Slavko ima starateljstvo nad njom, a ni to nije išlo lako, jer se majka nije odazivala na pozive radnika Centra za socijalni rad, koji su naposlijetku otišli kod nje.

– Tamo su napali te radnike, pitali ih šta hoćete, na šta su je zamolili da im dozvole da joj objasne zbog čega su je zvali. Kada su joj rekli, kazali su im, što stoji i u dokumentaciji Centra za socijalni rad – Mi smo mislili da on (Slavko) hoće da nam utrpa dijete… .- kaže ovaj samohrani otac.

Biljana nam pokazuje crtež iz vrtića, na kome je kaže njena porodica, zajedno sa mamom. Kaže zna je – sa slike koju joj je baka pokazala.

– Ja je ispratim i sačekam svaki dan iz škole, ona mi je najveća i jedina radost. Idemo u šumu često, tamo voli da ide, beremo cvijeće na proljeće, ona meni nabere buket cvijeća i donese – kaže Slavko.

U razgovor se uključuje i mala Biljana koja potvrđuje, i veli – Naberem tati cvijeće, jer je on nabolji tata!

Osim par dobrih komšija i gradonačelnika Bijeljine, za koga kaže da mu je pomogao da zamijeni vrata i prozor, Slavko nema druge pomoći.

– Najradosniji  bih bio kada bi mogao ovu prostoriju da sredim, da oblijepim malo stiroporom, da malo kuhinje neke opremimo, da imam toplu vodu, grijem sada vodu na šporetu.

Ono što je mala Biljana svo vrijeme pokušavala da nadoknadi, a što joj očigledno najviše nedostaje je majčin zagrljaj… Što je nenadoknadivo. Ono ostalo što mi možemo da učinimo, a da joj djetinjstvo bude ljepše, jeste da joj omogućimo da ima normalne uslove za odrastanje i školovanje…

Kako pomoći:

Slavko Krbanjević

ž.r. 5520002020964702, Adiko banka

Broj telefona, Slavko Krbanjević 066/256-448

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: rtvbn.com