Osamnaestogodišnja Anđela Tanacković iz Ugljevika, koja je pobijedila leukemiju, svoju inspirativnu priču podijelila je sa novinarima u želji da onima koji se trenutno bore sa nevidljivim neprijateljima pošalje poruku ljubavi i upali plamen nade.
MAČKA UKAZALA NA PROBLEM SA ZDRAVLJEM
Anđela se sjeća da je njena priča počinje na neobičan način – njena miljenica mačka, sa kojom je čak i spavala, ukazivala je da nešto nije u redu.
„Prije nego što će se desiti da otkrijemo leukemiju, maca je sve više i više bila agresivnija prema meni, a jednog dana me je i ogrebala po prstu. U tom periodu i kosa mi je počela otpadati, izlazile su mi modrice, ali ni u jednom momentu nismo posumnjali da bi moglo biti nešto ozbiljno“, priča Anđela.
Budući da rana na prstu nikako nije zarastala i počela je da se stvara infekcija, Tanackovići su se uputili ljekaru.
„U međuvremenu sam uradila analize, ali su rezultati bili jako loši. U tom momentu sam imala tri trombocita, a više od 45 leukocita, što nije dovoljno za funkcionisanje jednog zdravog djeteta. Tada sam imala 16 godina i shvatila sam da se nešto dešava oko mene, ali nije se slutilo na najgore. Od tog dana kreće moja borba, ali ni sanjala nisam da je to borba protiv leukemije“, priča ova hrabra djevojka.
Ona se prisjeća da ju je porodični ljekar uputio u bijeljinsku Bolnicu „Sveti vračevi“, odakle je po hitnom postupku prebačena na Univerzitetski klinički centar u Banjaluku.
„Moji roditelji, kao i brat i sestra, u tom momentu znaju šta se dešava, ali su krili od mene. Pričali su mi da mi je mačka prenijela infekciju, te da moram da odradim dodatne analize u Banjaluci“, kaže Anđela.
U Banjaluci je radila pretrage čiji su rezultati potvrdili sumnje na akutnu miloidnu leukemiju sa genskom mutacijom.
„Odatle su me uputili na Institut za majku i dete u Beogradu na hematološko ispitivanje i liječenje zbog leukocitoze i tromobicitopenije. Tada kreće moja borba. Ovakva vrsta leukemije nije bila rijetka, ali se moralo brzo reagovati jer je, po nalazima, bolest krenula već od septembra 2021. godine“, priča Tanackovićeva.
Ona ističe da tada počinje i prvi ciklus hemioterapije.
„Zbog ne tako dobrih uslova na Institutu dobila sam upalu pluća i infekciju uha i na kraju počinjem da gubim sluh. Dok je trajala moja borba morali smo da se brinemo i oko trombocita i krvi kako bismo obezbijedili dovoljno. Zahvaljujući dobrim ljudima pronašli smo nekoliko davalaca koji su mi dali krv kako bih ojačala za dalje liječenje“, navodi Anđela.
HITNA TRANSPLANTACIJA BILA NUŽNA
Njena vrsta leukemije, kaže, zahtijevala je što hitniju transplantaciju koštane srži jer je bila u visokom riziku.
„U razgovoru sa ljekarima pronalazak donora bi trajao i više od šest mjeseci, pošto niko iz moje porodice nije bio dovoljno podudaran donor. Moji roditelji dolaze do profesorice Basare, koja me je primila na dalje liječenje u Njemačku“, priča Anđela.
HUMANOST DOBRIH LJUDI BILA NJENA KARTA ZA NJEMAČKU
Anđela priča da odlazak u Njemačku ne bi ni bio moguć da dobri ljudi nisu sakupljali novac za njeno liječenje.
„To je bio jedan od najtežih perioda kada sam svoju sliku gledala na svim društvenim mrežama. Tada sam shvatila da se ono čega sam se najviše bojala – dešava meni. Međutim, zahvaljujući svim dobrim ljudima, kao i Fondu solidarnosti i medijima, uspješno je prikupljen novac koji mi je bio potreban u Njemačkoj“, ističe Anđela.
Ona smatra da domaći ljekari imaju jako dobre sposobnosti, ali ne i uslove, a danas je sve više djece i mladih koji obolijevaju od jako teških bolesti i, nažalost, moraju da idu daleko na liječenje.
„Ovo sam sve shvatila kada mi je u NJemačkoj rečeno koliki broj ljudi je spreman da mi daruje svoju koštanu srž, dok kod nas se to mora tražiti jer se o tome dovoljno ne priča i ljudi smatraju da je to nešto strašno i bolno. Transplantacija se radi kao obično primanje krvi i predstavlja jedan jako lagan proces, a dobijaš novi život“, poručuje Anđela.
U NJEMAČKOJ IMALA 61 POTENCIJALNOG DONORA
Anđela navodi da su je u Njemačkoj sačekali sasvim drugačiji način liječenja i metode.
„Tu krećem sa drugim ciklusom hemioterapija. Po dolasku mi je rečeno da sam u tom momentu imala 61 potencijalnog donora. Na početku su dani bili jako teški, ali uz moju porodicu i dobro osoblje te bolnice počinju da budu ljepši i zanimljiviji“, kaže Anđela.
Ona se sjeća da joj je, kako kaže, najteže, ali i najdraže, bilo kada je porodicu gledala kroz prozor kako dolaze i odlaze.
„Čak i po kiši i snijegu su stajali pod kišobranom i razgovarali sa mnom telefonom. Svoj 17. rođendan sam proslavila u toj sobi, a na kutijicu od lijekova napisali su mi poruku ohrabrenja i donijeli lijep poklon“, kaže Anđela.
POST I VJERA KAO DODATNA SNAGA
Anđela ističe da, kada neko dobije grip zna da će ga proći kroz nekoliko dana, ali kada neko shvati da ima ozbiljnu bolest sa kojom se nije šaliti, iako je ona sve kroz šalu i osmijeh nosila, nije lako.
„Dok su se moji vršnjaci družili, izlazili i uživali u svakodnevnim aktivnostima, ja sam to gledala iz bolničke sobe, u pidžami, prikopčana na bezbroj aparata, radeći mnoštvo analiza. Rezultati su dolazili i bivali sve bolji i bolji, što mi je dalo vjeru da ja to mogu izdržati i družiti se sa njima“, kaže Anđela.
U periodu kada je bila bolesna i liječila se u Njemačkoj trajao je Božićni post, a Anđela se sjeća da je od roditelja tražila da joj dopuste da isposti barem nekoliko dana, smatrajući da će joj to biti izlaz iz tog teškog perioda.
„Ono što me držalo i nosilo jeste vjera. Svi bitni nalazi i pregledi dešavali su se uoči velikih svetaca ili baš na dan praznika. I pored teških dana, uz vjeru su dolazili sve ljepši“, ističe Anđela.
Anđela priča da je, od dana kada su joj na beogradskom Institutu rekli da boluje od jako teške bolesti, morala da se ponaša kao jako zrela i razumna osoba, kako bi izgurala to sve brzo i lako.
U ŠKOLU NAKON PUNIH 10 MJESECI OD TRANSPLANTACIJE
Sjeća se Anđela kako je polako došlo vrijeme za povratak u svakodnevicu.
„Iako su me svi pazili i govorili da ne stvaram sebi nikakav pritisak, bilo je stresno vratiti se svakodnevnim obavezama. Moj ponovni odlazak u školu desio se nakon 10 mjeseci od transplatacije, iako je ovo bilo iznenađujuće za sve, pa čak i za mene“, priča Anđela.
Ona ističe kako su joj povratak olakšali drugari i profesori, kojima je zahvalna za svu podršku i pomoć.
„Olakšavaju mi da se vratim svim obavezama i da se osjećam kao prije, kao pravi tinejdžer“, zahvalna je ova mlada djevojka.
PIŠITE I ŽIVITE SVOJU PRIČU SA SREĆNIM KRAJEM
Anđela napominje da je uz vjeru u Boga i porodicu sve lako pregurala.
„I kada vam kosa opadne i kada ne vidite izlaz – treba nastaviti samo jako i hrabro uz osmijeh na licu. Tada se izlaz vrlo brzo ukaže. Ne treba da se pitate zašto baš vi, nego da hrabro pišete redove svoje priče sa srećnim krajem“, naglašava Anđela.
Ona sada slavi dva rođendana, a ovaj početkom decembra, kada je transplantacija odrađena, slavi u čast novog i ljepšeg života.
„Naučila sam da ne trebamo da gledamo neke jednostavne stvari kao probleme. Trebamo malo više da poštujemo i da cijenimo sebe i da živimo najljepše što možemo“, poručuje hrabra Anđela.
Dešavanja u Bijeljini
Izvor: srna.rs
Izvor: srna.rs